Sumorno jutro, i ponovo tamna zavjesa, na mojim očima.
Magla je, u gluhoj dubini, pregršt lica, igraju, igru stranaca.
Ta nijema slika, postala je svakodnevnica.
I hiljade novih stranaca, u meni svakog` jutra se rađa,
sve dok prva kap rose, ne padne s` mojih kapaka,
i ja sam stranac. A tek onda postajem realan.
Rekao bih, realni pjesnik slijepih ulica, tu u čoporu gladnih stranaca.
I najzad smognem snage, uspijem razbijesniti, duboko u sebi,
riječi zdravog razuma, kako bih sebe razumio.
Kako bih razumio, kišnog` šaptača, jesenjih noći,
stranca, u vlastitoj koži, polivenom trncima, veličine,
grijeha čovjeka milostiva.
Čovjeka, ko`i je ih budio, samo jednim pogledom,
slijepog djeteta. Uspio sam vidjeti toliko toga,
dok su mi umorne noge, šetale kaldrmom, koju bih nazvao sudbina.
I svakim korakom, bih iznova, ne sebično rasipao boju svojih snova,
po platnu života, nebi li kočano iz njega se rodila slika.
I bila bi, da sam je uspio dovršiti.
Ni sad` kasno nije, još uvijek sve je isto.
Isti grad i ulica, noć i slijepa lutalica, tu pod svjetlima,
što još jeca i drhti dok izgovara, stihove kišnog šaptača.
Kišnog šaptača, kojeg još ne razumijem.
Kako je krenuo putevima, tvrdoglavosti i ponosa?
Kako je ih bijedno podcjenom kupio?
Teško onima, koji su kao i ja, odjenuli odore,
tvrdoglavosti i ponosa. Jer obje znače, po jedna kap otrova,
a lako smete, sa svakog` puta, a vodi putem vlastitog ponora.
