`ej mirna dušo noći ove ,
udahni tihi vjetar s` planina ,
kojima odjekuju slova tvog` imena,
Poslušaj žubor stihova,
tog usamljenog planinskog izvora,
što koracima vojnika , žubori,
korača, i gine s` mojih usana
Reci mi ! Gdje noću skrivaš ,
stidljivo lice, od pogleda nijemog mjeseca,
što s` visina ljubav moju nosi tebi,
poput vjetrova , dalekog` istoka?
Reci mi! Gdje se to snjegovi tope ,
od vreline tvog` pogleda,
koji je sposoban,
kamen u prah da pretvara ?
A isti prah, krije od kamena.
Kamena što je hiljadama godina ,
udaljen od voljenog` mora,
kojem pokloni ljubav, svih sedam svjetova
Kamena, kojem poklonih sebe ,
svoje poslednje putovanje,
u tim teškim i hladnim noćima,
a sve zbog nedostajanja.....
Nedostajanja! Tvog` ljubavi, nedostajanja!
Nema komentara:
Objavi komentar