Papiru moj , posivjeli od tuge
Duša mijesi nijanse emocija.
Kako bih ih hrapavim rukama,
preslikao slovima na tvoje platno.
Vidio sam stranca, papiru moj,
u ogledalu, gledao me je istim očima,
kojim sam ja gledao njega.
Samo on je bio nijem, a ja sam psovao.
Njegove riječi nisam čuo,
a usne su mu se pomicale,
u sekvenci istih slika u ogledalu
Pomislih da me ismijava.
Onda u momentu tišine svatih,
da je bijesan na mene, da i on mene psuje,
samo ja to ne čujem, a taj glas,
je unutrašnost moja, koja me upozorava.
Da je vrijeme da se mijenjam,
jer sam na ivici ne željenog koraka,
koji će krvavo pogazit ponos moj.
A taj luksuz sebi ne želim priuštit.
Nema komentara:
Objavi komentar