Starac

Ne! Ne pitajte za mene! Ja sam samo, sijedi starac,

što osim kamena svog`, nema kome brigu da pokloni.

Koji osim, štapa neumorivog, nema na kog` da se osloni.

Čekaj! Pa, to si ti, uveli cvijete moje mladositi.

Moja jedina ljubavi. Jedina, moja ljubavi.

Ali u tvojim očima, ja više sebe ne vidim!

Tako malog. a uvijek si govorila, da u njima bio sam veliki.

Pa reci mi! Šta se to desilo? Gdje smo mi nestali?

Zar su usne od meda, mogle me, tako jako povrijediti?

Zar su riječi, od kovanog zlata, tako smjelo, mogle lagati!?

Nikad`, to neći svatit i moći da prihvatim!

Jer znam koliko smo jedno drugom obećavali,

i koliko smo bili sigurni, i nismo željeli,

da osjetimo ivicu ponora, na kojoj smo hiljadu puta sjedjelji.

A pogledaj sada! Ja sam tu, na istoj ivici, sam, bez ikog.

Nemam kome ljubav, da udijelim.

I ovo nije prvi put, da se osjećam, bezvrijednim.

Toliko ih je bilo, pokušalo me spasiti, a od svake pomoć sam odbio.

Pa i od onih od kojih to nisam trebao, ja sam pobjego.

U maleni svijet, svoje realnosti, gdje smo uvijek bili sami ti i ja.

A sad tebe više u njemu ne vidim!

Zašto? Jer oči u kojima sam bio tako veliki,
uspjele su me slagati. Postali smo stranci.
A uvijek smo govorili, da to nećemo postati,
ali jesmo, i nadam se da će gladne oči, to svatiti.
Nisu morale, a odlučile su se prodati.