Moja jedina

Najteže su noći, provedene u samoći, bez tebe jedina.

Tad` se bude čuvari očaja, i drhti cigareta, na rubu usana,

kao odraz tmurna vremena, dok hladni uzdah tvog nedostajanja,

budi eho bola, što duboko udzvanja, i rasipa pepeo otrova,

nijemim okovima, ova moja četiri duvara*.

U tim trenutcima, ne propuštaš priliku jedina,

da poput hiljade trnaca, prošetaš tijelom, i zaspiš u mislima,

nježnom rukom zagrliš ono što nosim u njedrima, a što tebi pripada.

Ono što je lomljeno, ali sačuvano od ponora, za nekoga, kao što si ti jedina.

Ti, koja vrijediš, više od bilo kojeg` zlata, i bilo kakvih dukata.

Malo je strofa i stihova, malo papira i mastila,

da bih ti rekao sve, sve što osjećam. A osjećam dovoljno,

da mi budeš jedina, i da budeš voljena,

daleko čuvana od zaborava, i tmurnog vremena, u sjenama,

što nas je znalo pratiti, povjerenje kad se zaljulja zalijevano suzama.

Ali i tada, ostajemo sami ti i ja. Tada ništa važno nije,

ni svijet oko nas, već samo ono što je u nama, ono što osjećamo, moja jedina.

Ono, zbog čega smo se kajali, i što smo praštali jedno drugom`. Zbog tog`

što si posebna, i odabrana među rijetkima, i za mene rođena.

Stvorena da bi bila voljena.

I evo ga, opet čujem šapat vremena. Sat otkucava, zove me mjesečina,

da mi bude postelja. Opet dolazi naša tišina, jedina,

i opet lutaš mi mislima, kako bih i večeras u njima zaspala,

i sanjala, sat vječnosti našeg svijeta i vremena. Moja jedina.

Najdraža i jedina!

Ona

Rijetkost je osjetit` to, prijatelju.

Kad srce prošapće, a duša zapiše,

te snove nestvarne, što ona mi donese.

Nemogu ti to opisati, prijatelju moj.

Pokuš`o sam prijatelju moj.

U hiljaditu pjesmu, da je strpam,

ne bih ti mogao nju opisati.

Jer hiljadu i prva, bi bila ona prava.

Ne znaš ti, prijatelju moj.

I nikad nećeš saznati,

jer ne mogu pisati, toliko,

koliko je mogu voljeti.

Al` i dalje se trudim, jer je sve što želim.

Ona mi budi, jutarnju rosu,

u snenim očima, biva mi sunce.

Što s` neba, svaki korak, mi ispraća.

Ona je mjesec, što me prati na počinjak,

Dok tmuran, spavam, čuva me,

i od anđela, koje sama je znala poslati.

Da mi budu, čuvari. Čuvari naše ljubavi.

Eee, prijatelju moj, pa kako je, ne voljeti.

Skitnica

Pogledaj! Svijet oko tebe se mijenja.

Jedan dio njega okovala je istina,

a drugi laž, tajna u tamnicama, 

koje kriješ u sebi. 

Jer ja sam svoje davno pustio vani.

Rek`o bih da je zavist to što radim,

borim se sa samim sobom. Taj prokleti hir,

neda mi mira, đavo k`o da govori iz njedara.

Postala si skitnica, u očima mojim.

Bezvrijedna, noćna lutalica. Ne! Čekaj,

to su prelake riječi da preslik`o sliku tebe,

u svojim očima. Reci mi? Da li si mu priznala,

koliko si samnom bluda  učinila?

Svi već znaju, samo ti, šutiš o tome.

 Reci mi. Kako ćeš ga pogledat u oči,

znajući da tvoje tijelo sam prije njeg` im`o ja.

Svjesna koliko si ga lagala.

A svim djelima, mene je sram i govoriti.

Kako li se ti tek osjećaš, kad o tome razmišljaš?

Da li jeza ti trošeno tijelo obuzima?

Da li te je sram? Mene bi bilo.

Riječ je surova, ali iskrena. Da li imaš stida?

Ja barem skupim hrabrosti, pa priznam,

jeste, griješio sam, ali u prkost i inat.

I sto mu đavola, sve propalo je, ali duša ostala mi je čista.

A tvoja? Šta je s` tvojom. Još čuvaš tajne iza ogledala.

Ne brini, svi mi to vidimo, i svako to znam. 

Jedino ti to ne znaš. Skitnico.

A sve će se vremenom saznati. Svi tvoji i moji hirovi,

 tajne će na svjetlost izaći.

Jedino ti, nećeš vjerovati. Koliko već dugo lažeš sve.

U sebi, i oko sebe. Skitnico.