Rijetkost je osjetit` to, prijatelju.
Kad srce prošapće, a duša zapiše,
te snove nestvarne, što ona mi donese.
Nemogu ti to opisati, prijatelju moj.
Pokuš`o sam prijatelju moj.
U hiljaditu pjesmu, da je strpam,
ne bih ti mogao nju opisati.
Jer hiljadu i prva, bi bila ona prava.
Ne znaš ti, prijatelju moj.
I nikad nećeš saznati,
jer ne mogu pisati, toliko,
koliko je mogu voljeti.
Al` i dalje se trudim, jer je sve što želim.
Ona mi budi, jutarnju rosu,
u snenim očima, biva mi sunce.
Što s` neba, svaki korak, mi ispraća.
Ona je mjesec, što me prati na počinjak,
Dok tmuran, spavam, čuva me,
i od anđela, koje sama je znala poslati.
Da mi budu, čuvari. Čuvari naše ljubavi.
Eee, prijatelju moj, pa kako je, ne voljeti.
Nema komentara:
Objavi komentar