Moja jedina

Najteže su noći, provedene u samoći, bez tebe jedina.

Tad` se bude čuvari očaja, i drhti cigareta, na rubu usana,

kao odraz tmurna vremena, dok hladni uzdah tvog nedostajanja,

budi eho bola, što duboko udzvanja, i rasipa pepeo otrova,

nijemim okovima, ova moja četiri duvara*.

U tim trenutcima, ne propuštaš priliku jedina,

da poput hiljade trnaca, prošetaš tijelom, i zaspiš u mislima,

nježnom rukom zagrliš ono što nosim u njedrima, a što tebi pripada.

Ono što je lomljeno, ali sačuvano od ponora, za nekoga, kao što si ti jedina.

Ti, koja vrijediš, više od bilo kojeg` zlata, i bilo kakvih dukata.

Malo je strofa i stihova, malo papira i mastila,

da bih ti rekao sve, sve što osjećam. A osjećam dovoljno,

da mi budeš jedina, i da budeš voljena,

daleko čuvana od zaborava, i tmurnog vremena, u sjenama,

što nas je znalo pratiti, povjerenje kad se zaljulja zalijevano suzama.

Ali i tada, ostajemo sami ti i ja. Tada ništa važno nije,

ni svijet oko nas, već samo ono što je u nama, ono što osjećamo, moja jedina.

Ono, zbog čega smo se kajali, i što smo praštali jedno drugom`. Zbog tog`

što si posebna, i odabrana među rijetkima, i za mene rođena.

Stvorena da bi bila voljena.

I evo ga, opet čujem šapat vremena. Sat otkucava, zove me mjesečina,

da mi bude postelja. Opet dolazi naša tišina, jedina,

i opet lutaš mi mislima, kako bih i večeras u njima zaspala,

i sanjala, sat vječnosti našeg svijeta i vremena. Moja jedina.

Najdraža i jedina!