Večeras, kazaljke bit` će jedno.
Noć sama, opijena je samoćom,
a sutra, daleko je od jutra sumornog.
Večeraš, se osjećam čudno.
Ček, večeras punim dvadesetu.
Hmm, a i nije vala neki broj,
ali kobna dvadeseta. Čovječe,
kako se osjećam, starim,
za ono što ostalo je iza mene.
U tih dvadeset, toliko toga, se izdešavalo,
toliko toga doživio, osjetio, i preživio.
Huuh, kako samo starim,
a još uvijek sam mlad.
Mlad za svaki svoj neostvareni san,
a osjećam se tako staro, da ga ostvarim.
Bojim se da će mi umaći,
da ih neću stignuti,
a jutro, na kapke će zakucati.
I kažem sebi. " Mladi starče,
i glavo luda, za tren će ti biti osamdeset,
a ti se zamaraš, tim mršavim brojem,
tom dvadesetom.."
A život je kao polje,
pun cviječa, ljubavi, i proljeća,
snijega, kiša, i gromova.
Al ljubavi najviše..
Nema komentara:
Objavi komentar