Najljepši period,čovjekova života,je doista sjećanje.Vrijeme,koje te baci kao lađu na uznemirenom moru,kad mu se najmanje nadaš,i kad ga najmanje očekuješ,tamo gdje si nekad najsretni bio.Kao tiha pahulja,prišunja se,i padne ti na dlanove,s željom,da je uzmeš,prislonih uz sebe,i čuvaš je zauvijek.Da,takva su i moja sjećanja....Nekad davno,bit će,da su prošle tri godine.Da,za ne povjerovat,još uvijek se sjećam svega.Tihe noći,noćnih sinfonija,koje odzvanjale su daleko u mojom dolinom,ja vrijeme sam trošio,kao da ga imam u izobilju..Te noći,sam se dopisivao s jednom, meni dragom osobom.Smiješna,ljubav na daljinu,ali kod nas,tada je imala smisla,jer smo je mi bojali svojom maštom,i da li joj dušu,kako bi mogla,s nama zajedno zaživjeti,i opstati.Naši sitni sati,bili su kao djelići sekunde,sve su nekamo žurili,ali cilj nisu poznavali.Tu noć,sam iz konteksta razgovora,sa njom,saznao,kako treba na putovanje,na odmor,od svega,svih briga,i problema,ma svega,onoga što je njenoj duši teško palo.Kako ide u Neum,na more..Izenadio sam se,jer baš u isto vrijeme,smo se zadesili,sudbinom,slučajno,ili Božijom namjerom,u istom mjestu,a prije nikad se nismo vidjeli.Nikad.Za Božije čudo,nikad..Ja bio sam oduševljen,ne znam,da li je ona tada bila,radovao sam se,ali kao da sam osjetio u sebi,nešto,što će me ometati,cijelo vrijeme.Da,bio je to ponos,s kojim i dan danas se borim..Ona je krenula,na svoje potuvanje,a ja,ja sam tek se sprema,da krenem za njom.Da se nađemo,da pruzim joj ruku,da u očima njenim,smognem snage,da pronađem smisao putevima mojim,što tada,bijaše zamršeni,kao klupko vuneno.Cijeli put smo pisali jedno drugom,desetine poruka su otišle u prošlost,a nove su nas čekale,cijeli put mi je bio najdraži,jedva sam čekao.Samo da dođem..Ona je bila već stigla,ja sam još putovao,rekla mi je i mjesto gdje će odsjesti,i ono što najviše sam želio čuti i znati,a to da i ona jedva čeka mene da vidi..Nema riječi za taj osjećaj,objasnio bi,ali ne mogu..Ujutro sam stigao,ne naspavan,umoran od puta,raspakovao se,i odmah se zaputio mjestu gdje je ona rekla da će biti,tražio sam ga,ali sam đavo,ne dade mi da ga nađem.Kao da je i on,vodio igru skrivanja,samnom.Moju dušu ispunio znatiželjom,a srce nestrpljenjem..Dva dana uzastopna sam tražio ,tada Plavu Vilu,ali nikako da je nadjem.Sve dok jednu veče,nisam sa bratom i rođakom,šetao onako gradom,ubijao dosadu,i na samom kraju,kao poslastica koja se ne odbija,stajala je djevojka,ista ona,isto tijelo,kosa,ma sve,kao kod nje..Bar po slikama,koje sam ja vidio...Bila je jedinstvena,jedna i jedina,ne ponovljiva.Stvarno sam mislio da je ona,ali prišavši više,sva moja radost pretvorila se u razočarenje.Bio sam utučen,pognute glave,hladan..Okrenuo sam se ,i krenuo sam u stan..U tom trenutku,kao da me nešto,natjeralo da podignem pogled,ka brdu,na kojem je velikim slovima pisalo "Plava Vila" ..Te otkucaje srca,morate doživit,tu neku tremu,za koju ne znam,i kako i odkud se stvori.Jednostavno morate doživjeti..Odmah sam divljački zgrabio mobitel,da joj javim da sam pronašao,stazu koja vodi do nje,svoj putokaz,smijer,ma jedinu nadu..Dogovori li smo se,da se sutri dan,sretnemo na tom istom mjestu,tek dvadesetak metara od "Plave VIle"..Naravno,noć nikad duža u mom životu nije bila,mjesec je sekunde pretvarao u minute,a minute u sate,a sate u vječnost.S velikom količinom nestrpljenja,isčekivao sam jutro,koje nikako nije znalo,pokucati na moje prozore..Ali dočekao sam ga.S žurbom sam se spremio,samo da krenem,što prije,k njoj..Došao sam na nekih pedesetak metara od Plave VIle,i u ulici sokaka,ugledao djevojku,kako silazi njiz njeg..Dah,je bio ravan tisini,nisam ga cuo,
a srce je ušutilo u meni,nije htjelo da oda se.Cijeli dan,smo proveli zajedno,pričali,kupali se u moru sjećanja današnjih,ma sve je bilo super,i sve bi možda tako i ostalo da ja nisam sve pokvario.Taj dan je vrijeme otkucalo svoje,morao sam krenuti nazad..Ona me je ispratila do Hotela Sunce,tu smo zastali,zadnje riječi tada,jedno drugom kazali,i zadnji poljubac,tada sam dobio od nje.S rukom u kosi,koja nije mi dala da idem,ali na kraju je popustila,i pustila me..Posle toga,ja se vise nikad nisam joj javio...Ne znam zašto,i koji je đavo me na to natjerao,što je razlog svega bio..Da bar vrijeme mogu vratit,drugačije bi sada bilo sve,postupio bi drugačije,mah da samo mogu vrijeme vratit...Al eto,poslije tri godine,danas smo se prvi put čuli,sretni.Bar ja jesam,sretan,što njen glas opet čujem za nju ne znam,to nju morate da pitate..
03.08.2010 Krivo je more
