Iskoristih priliku,tišinu pretvori u riječi.
Riječi koje nijeme,više bi govorile,
nego onda kada bi svjesno bile izgovorene.
Ali i ta tišina glasna,s njom mi je bila najmilija,
ne primjetna,tu pod kožom moja,spavala je.
A ja sam je pokrivao svojim bolom,i spremao u snove.
Čujem kako diše,dah njen struji mojim tijelom,
podizajući uspavane trnce ove,što bili su umorni,
umorni od noći,i od sitnih sati,sto tekoše ko godina.
Ali bez obzira na sve,i dalje mi je tišina sa njom,
najmilija,draža od prvog poljupca,nezaboravna poput ljubavi
Jednako draga kao i ona sama,izvor ove tišine.
Nema komentara:
Objavi komentar