Moja jedina

Ti! Djevojko mojih snova, tihi šaptaču rijeke,

što žubori mi iz njedara. Ti, nedostaješ mi!

Nedostaje mi svaki dan, proveden s` tobom,

koji pretvorimo u sate, a sate smo sebično,

satkali u minut, a minut u sekund, u vječnost,

koja nam nedostaje.

Mjeseci su opali, s` grana ovog trulog jasena,

što prekrio je snijeg, u meni. Jedino ti,

ostala si tamo, gdje sebi sam rob,

a robovo sam tebi, i tvojoj ljepoti.

Jedino ti, znala si da spoznaš, slabost,

ovog krhkog srca, što voljelo je tebe,

a mene je zbunilo!

Lukavo, s` par jeftinih riječi, mogla si me kupiti.

I onda kad se pretvaram, da sam nedodirljiv,

najranjivji bio sam prema tebi. Uvijek si me imala,

ali to nikad, nisi znala cijeniti. I onda kad`

trebalo je, sve napustiti, te surove korice,

našeg ljubavnog romana, kad je trebalo zatvoriti,

ja pripad`o sam tebi.

Da, jedino tebi! Kao što i sada ti pripadam.

Kao što i ove riječi ti pripadaju. Znam da ćeš se prepoznati,

u njima, jer njima sam te volio, i zbog njih sam te izgubio.

Zbog njih sam, sam, bez tebe, tog` dana ostao,

jer ih nisam izgovorio, a trebalo je,

da ih prevalim preko usana.

Možda bi i ostala, moja jedina.

Kao što i jesi, jedina, ali jedina,

u mom srcu, a daleko od njega,

jer tko zna, gdje si sad.

I da li, se još uvijek zapitaš,

volim li te, isto kao, što volio sam te nekada.

Možda bih ti i ja rekao.

Da još te volim, isto kao nekada.

Moja jedina...Moja jedina

Svijet ljubavi

Znaš? Ironično je to!

Uporno pokušavamo,razumjeti jedno drugo,

a nismo ni malo slični, nit` različiti.

 Ustvari smo jedno, satkano u dva lica.

Nekad mi se čini, da bi te tvoje oči,

rekle mi puno više od riječi.

Al` ja ih ne čujem, niti riječi,

mogu smireno da doživim.

Zbunjeni smo! Ponekad, trudimo se,

da jedno drugo, žive sahranimo,

u mrtvaju, te naše, ne orijentisane,

tragikomedije. A ustvari se volimo.

Volimo, bez poricanja, te ljubavi,

a opstati ne znamu, jer smo prokleti.

Surovo sebični, što u strah smo stjerani,

i tamo, jedino još možemo opstati.

A opstali smo, jedino da bi se nadali.

Da za nas, postoji bolje vrijeme i mjesto.
To neko obećano, bolje sutra, u kojem,

nikako da se jutrom probudimo.

Možda mi i ne zaslužujemo više.

Baš zbog te ljubavi. Te proklete ljubavi.

Kojoj nismo vijerni ostali, a nadali smo se,

da nas neće izdati. A izdala nas je! 

A mi smo samo gledali, i gledali,

kako u jednom trenu, cijeli svijet,

postaje, svijet izgubljene ljubavi.

Jedne velike ljubavi!

Jesenska

Da li bi mi vjerovala,

kad` bih ti rekao,

koliko jesen sam zavolio?

Vrijeme je! Jesen je,

doba odricanja i preporoda.

Pogledaj, sve se mijenja,

priroda se odriče svega,

što krasi njen osmijeh.

Zašto to ne bih i ja učinio?

Opale sate bola, ću ostaviti,

na pragu ljubavi, srca slomljenog`.

Ne želim tu mrtvaju više udisati!

Jesen je, i nebo jedino treba žaliti.

Jedino ono treba i mora plakati.

Mora saprati, sve loše , što se dešava,

tu, u mome srcu, što žar je ugašeni.

 Reci mi. Kakve su noći u jeseni!

Čuo sam da su hladnije u samoći.

Lica u očima

Nisam tražio,

 tvoje razumijevanje i oproštaj.

Razumjela me nebi!

 Kako bi mi oprostila?

Duša nek` mi je prokleta.

Jer ja sam skitnica, skriven u riječima.

Tu sam ostao, od onog momenta, 

kad me je ljubav izdala.

Zašto si mi vjerovala?

Zašto bi svoju dušu izdala?

I život se potrudi, ponekad da udahnem,

dušom, miris ljubavi. Ali kratko.

Tek toliko da me ne omami.

Da ne zaboravim.

 Čiji sam čuvar ljubavi.

Molim te! Ne govori.

Večeras riječi su suvišne.

Bez glume, bez pretvaranja,

skinimo maske, sad smo sami ti i ja.

U tišini, ovog našeg sivila.

Pusti samo,
Suzne oči neka govore,

nek` daju nam odgovore.

Zašto nas ljubav više ne zove.

Zašto smo izgubljeni oboje.

Jer u njima pročitam više,

puno više od riječi sa usana.

I kada padnem u koštac,

sumnje i negodovanja.

U njih sam siguran,

one su daleko od laganja.

Grešnik

U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog

Griješim Gospodaru moj, svaki korak me vara.

U inat sebi prkostim, a tu, nema mi kraja.

Sve što imam, osuđujem, moram da porušim:

A sve me boli Gospodaru, i nanosi mi bol duši.

Zar sam osuđen Gospodaru, da bol drugima nanosim,

zar ih sretnim, ja ne mogu učiniti, i mir da im poklonim.

Reci mi molim Te, gdje je put svjetlosti Svevišnji,

spasi me molim Te, prije nego dođe dan posljednji.

Oprosti mi Gospodaru, kad već ona to ne može da učini.

Šejtan me zavede, pogledaj suze, kojim grijeh pokušajem saprati.

Oprosti mi Gospodaru, jer Ti Si, uistinu najmilostivi,

izvedi me putem Svojim, da mi duša poleti mirnoj visini.

Amin!!