Svijet ljubavi

Znaš? Ironično je to!

Uporno pokušavamo,razumjeti jedno drugo,

a nismo ni malo slični, nit` različiti.

 Ustvari smo jedno, satkano u dva lica.

Nekad mi se čini, da bi te tvoje oči,

rekle mi puno više od riječi.

Al` ja ih ne čujem, niti riječi,

mogu smireno da doživim.

Zbunjeni smo! Ponekad, trudimo se,

da jedno drugo, žive sahranimo,

u mrtvaju, te naše, ne orijentisane,

tragikomedije. A ustvari se volimo.

Volimo, bez poricanja, te ljubavi,

a opstati ne znamu, jer smo prokleti.

Surovo sebični, što u strah smo stjerani,

i tamo, jedino još možemo opstati.

A opstali smo, jedino da bi se nadali.

Da za nas, postoji bolje vrijeme i mjesto.
To neko obećano, bolje sutra, u kojem,

nikako da se jutrom probudimo.

Možda mi i ne zaslužujemo više.

Baš zbog te ljubavi. Te proklete ljubavi.

Kojoj nismo vijerni ostali, a nadali smo se,

da nas neće izdati. A izdala nas je! 

A mi smo samo gledali, i gledali,

kako u jednom trenu, cijeli svijet,

postaje, svijet izgubljene ljubavi.

Jedne velike ljubavi!