Starac

Ne! Ne pitajte za mene! Ja sam samo, sijedi starac,

što osim kamena svog`, nema kome brigu da pokloni.

Koji osim, štapa neumorivog, nema na kog` da se osloni.

Čekaj! Pa, to si ti, uveli cvijete moje mladositi.

Moja jedina ljubavi. Jedina, moja ljubavi.

Ali u tvojim očima, ja više sebe ne vidim!

Tako malog. a uvijek si govorila, da u njima bio sam veliki.

Pa reci mi! Šta se to desilo? Gdje smo mi nestali?

Zar su usne od meda, mogle me, tako jako povrijediti?

Zar su riječi, od kovanog zlata, tako smjelo, mogle lagati!?

Nikad`, to neći svatit i moći da prihvatim!

Jer znam koliko smo jedno drugom obećavali,

i koliko smo bili sigurni, i nismo željeli,

da osjetimo ivicu ponora, na kojoj smo hiljadu puta sjedjelji.

A pogledaj sada! Ja sam tu, na istoj ivici, sam, bez ikog.

Nemam kome ljubav, da udijelim.

I ovo nije prvi put, da se osjećam, bezvrijednim.

Toliko ih je bilo, pokušalo me spasiti, a od svake pomoć sam odbio.

Pa i od onih od kojih to nisam trebao, ja sam pobjego.

U maleni svijet, svoje realnosti, gdje smo uvijek bili sami ti i ja.

A sad tebe više u njemu ne vidim!

Zašto? Jer oči u kojima sam bio tako veliki,
uspjele su me slagati. Postali smo stranci.
A uvijek smo govorili, da to nećemo postati,
ali jesmo, i nadam se da će gladne oči, to svatiti.
Nisu morale, a odlučile su se prodati.

Pjesma pratilja

Rek`o sam , da će moje riječi, vječno da te prate,

ma koliko ti želila, riješiti ih se nećeš moći.

Tvoje lice, još mi naumpadne,  u sitne sate,

dođe mi u san, u najljepšem dijelu noći.

Nisam znao, o tebi baš ništa, 

samo ono, što očima sam vidjeo!

Da si prelijepa, kao najljepša Božija slika

al ti ne rekoh, koliko mi se to svidjelo.

Nisam stig`o, osto sam bez daha,

kao da u najmanju ruku pred Božanstvom stojim.

Tebi djevojčice, nepoznata mala,

ovu pjesmu poklanjam, meni da te vodi.

Ili barem sjećanje, na tebe da imam,

kad mi nemila zora, sve snove pokrije rosom.

Tebe da se sjetim, djevojčice mila,

da mogu da tugujem, za tom tvojom kosom.

Ostavljam ti pjesmu, na mene da te sjeća,

da nismo stranci, u izgubljenoj sreći.

Jer pjesma ova, od svega je veća,

ona će  najviše, o meni ti reći.

4.novembar

Tiha jesen, u meni se snila,

s` opalim lišćem, šapuće i sanja.

Reci mi neznanko, lijepa i mila.

Gdje je to početak, ovog bolnog kraja.

I sve se svodi, na izgubljenu nadu,

na trag u beskraju, za kojim žudim.

Pokaži mi put, ti lijepi insanu.

Put na kojem, razum, od ljubavi poludi.

Samo jedna istina, u riječima se skriva,

lukavom igrom, srce mi je udomila.

Reci mi ljepoto, ma gdje god sad bila.

Zašto me sebičnost, od ljubavi odvojila.

Zar sam proklet, što voljen nisam bio!?

Zašto sam ostao, tamo gdje nisam htio!?

Jesu li meni obećane, kule i gradovi, bile sitne laži!?

Molim te neznako, ti mi to kaži!

Poslednji šapat ljubavi

Umjesto tebe, uspavana jesen, 

pred prvi snijeg , u zagrljaj me primila.

Mantil od tuge, mi odjenula, 

sa vrlo malim krilima.

 Jakim, ali malim krilima.

tog` uspavanog Fenixa, jedne nesuđene ljubavi, 

što iz pepela je ponovo probudila.

Probudila, i naslutila, crne pahulje, 

iz očiju mrtvog viteza, kog` duboko,

u  sebi, sada osjećam. 

Pitam se! Gdje je, sva ta mašta nestala?

 Razigrana, na platnu nebeske ljubavi,

koja nas dvoje je krasila. Reci mi. Ako znaš?

 A ja znam, da ti to znaš.

I još od prvog dana, 

si znala, da nemam snage za kraj. 

Iako sam ga preživio.

A preživio sam ga, da bih sebi dokazao,

 koliko sam zapravo slab,

jer sam te izgubio.

Jer sam danas, po drugi put,

bitku za tebe izgubio.
jer sam , po drugi put,

 jedina, sebe živog sahranio!

03.11.2013