Umjesto tebe, uspavana jesen,
pred prvi snijeg , u zagrljaj me primila.
Mantil od tuge, mi odjenula,
sa vrlo malim krilima.
Jakim, ali malim krilima.
tog` uspavanog Fenixa, jedne nesuđene ljubavi,
što iz pepela je ponovo probudila.
Probudila, i naslutila, crne pahulje,
iz očiju mrtvog viteza, kog` duboko,
u sebi, sada osjećam.
Pitam se! Gdje je, sva ta mašta nestala?
Razigrana, na platnu nebeske ljubavi,
koja nas dvoje je krasila. Reci mi. Ako znaš?
A ja znam, da ti to znaš.
I još od prvog dana,
si znala, da nemam snage za kraj.
Iako sam ga preživio.
A preživio sam ga, da bih sebi dokazao,
koliko sam zapravo slab,
jer sam te izgubio.
Jer sam danas, po drugi put,
bitku za tebe izgubio.
jer sam , po drugi put,
jer sam , po drugi put,
jedina, sebe živog sahranio!
03.11.2013
Nema komentara:
Objavi komentar