Rek`o sam , da će moje riječi, vječno da te prate,
ma koliko ti želila, riješiti ih se nećeš moći.
Tvoje lice, još mi naumpadne, u sitne sate,
dođe mi u san, u najljepšem dijelu noći.
Nisam znao, o tebi baš ništa,
samo ono, što očima sam vidjeo!
Da si prelijepa, kao najljepša Božija slika
al ti ne rekoh, koliko mi se to svidjelo.
Nisam stig`o, osto sam bez daha,
kao da u najmanju ruku pred Božanstvom stojim.
Tebi djevojčice, nepoznata mala,
ovu pjesmu poklanjam, meni da te vodi.
Ili barem sjećanje, na tebe da imam,
kad mi nemila zora, sve snove pokrije rosom.
Tebe da se sjetim, djevojčice mila,
da mogu da tugujem, za tom tvojom kosom.
Ostavljam ti pjesmu, na mene da te sjeća,
da nismo stranci, u izgubljenoj sreći.
Jer pjesma ova, od svega je veća,
ona će najviše, o meni ti reći.
Nema komentara:
Objavi komentar