Tiha jesen, u meni se snila,
s` opalim lišćem, šapuće i sanja.
Reci mi neznanko, lijepa i mila.
Gdje je to početak, ovog bolnog kraja.
I sve se svodi, na izgubljenu nadu,
na trag u beskraju, za kojim žudim.
Pokaži mi put, ti lijepi insanu.
Put na kojem, razum, od ljubavi poludi.
Samo jedna istina, u riječima se skriva,
lukavom igrom, srce mi je udomila.
Reci mi ljepoto, ma gdje god sad bila.
Zašto me sebičnost, od ljubavi odvojila.
Zar sam proklet, što voljen nisam bio!?
Zašto sam ostao, tamo gdje nisam htio!?
Jesu li meni obećane, kule i gradovi, bile sitne laži!?
Molim te neznako, ti mi to kaži!
Nema komentara:
Objavi komentar