Više od ljubavi

RIjetko sam volio, iskreno i cijelim srcem,

nikad` previše, a opet ne premalo.

Od svega toga, najmanje volio sam sebe,

a kad` sam to svatio, bio sam treći neko,

zarobljen u mislima.

Širom svemira, od istoka do zapada,

zakleo bih se, da nema ljepote, kakva je tvoja.

Bila toga svjesna ili ne, tvoja ljepota, 

je besprijekorna nad ostalima.

Ti kapljice nebeske rose.

Ako postanem sebičan, ne dozvoli mi,

da ne osjetim, vlastitu ljubav, jer ni tvoje,

neću biti svjestan. A duša mi neće pobijediti,

svim oružjem, nego riječima, i djelima,

nošenim na krilima ljubavi.

I dok je ljubav govorio, ja čutao sam.

Htio sam da svaku riječ čuješ pažljivo.

Jer toliko toga imam ti za riječi,

a premalo je vremena, da bih ga rasipao.

A svo vrijeme ovog svijeta, tebi želim posvetiti.

Htjeo bih toliko toga da ti kažem,

ali ljubav je pobijedila.

Nek` ti ove riječi, kažu sve.

Ako išta ti ja prećutim.

Ti i ja..

Hoćeš li se ljutiti, ako ti se mjesec ušunja u postelju?

Ako ti šapne, da negdje postojim na dalekom istoku,

čekajući ljubav daleku, dalju od prošlosti.

Dopusti mi, da ti zvijezde poklonim.

Da miran, mogu umrijeti, jer od kajanja, neću opstati.

A htio bih puno više, s` neba ti skinuti.

Pa da zamiriše ruzmarin, proljeće u tvome srcu uspavano,

izvori da poteku, tamo gdje ih je stud, okovala ledom.

Da planina odjekuje, dozivajući ljubav.

I nježnje ruke da nam budu mostovi,

što nam srca spojiše, sad` , kad` su to najviše trebala.

Kad su utihnuli svi koraci, a jedino mi smo ostali.

Ostali vezani, jedni uz drugo, a prije se nismo poznavali.

I još sanjamo, iste rijeke, kojim barke su plovile,

u čije hirove smo zalutali. I ti i ja, a sad smo ostali.

Ostali, jedno pored drugog. Jedno drugom nepoznati.

A toliko zaljubljeni..

Tajna u njedrima

I tako.. Cijeli život, osta` poput hladnog kamena.

Smrskan, u zrno sivog pepela, što poleti mi s` dlanova,

nekim čudnim svjetovima, tihim maštarijama.

Tajnama, dubokih okeana, mojih izgubljenih snova.

Sva bol svijeta ovoga, u jatu je sletila.

Ostade samo tišina, u mojim grudima,

nemila laž mamurnoga vremena, satkana noćima,

u čašama gdje tuga počiva, čekaju da se slije u njedrima.

Možda je to sudbina. Taj hladni vjetar, što luta u prsima,

ili se papir zamjerio prstima, što mu nanesoše bol,

koja ne bi mu suđena, a snašla ga je u sumornim jutrima.

U čestićama, nijemog pogleda svemira.

Ili se to snovi, mojoj javi rugaju, pa istinu guraju,

u četiri zida, okovana ledom, gdje sjene vladaju.

Da li je tu kraj nadanju? 

Sad ostajemo sami, sami ti i ja. Tvoj ponos,

u tim nevinim očima, i moja tuga u pijanim jutrima,

da putuju sami, putevima sjećanja, pogledima,

dva stranca voljena..

Sjećanja

Rasklopi mi srce, nesrećo,

i pusti nek` njime poteku,

tamni biseri, nebeskih visina.

Ja, ost`o sam tamo, nesvjesno.

Tamo gdje tuga, korake mi prati,

gdje vlada kiša, tmina i tišina.

I sat ne kuca više, kao prije.

Kazaljke stanu, ime kad ti spomenem.

Vrijeme utihne, tišina me obuzme.

Sve bih dao, žao mi nije.

Da vrijeme vratim, 

više nikad da te ne oduzme.

Al` nemam snage,

srce se prelomilo, ostalo je tamo,

gdje tebi je se zaklelo.

Da te sjeća na dane,

kad bilo smo jedno.
A sve je prestalo.

Tamo, gdje je počelo,

gdje je i sve nestalo..