I tako.. Cijeli život, osta` poput hladnog kamena.
Smrskan, u zrno sivog pepela, što poleti mi s` dlanova,
nekim čudnim svjetovima, tihim maštarijama.
Tajnama, dubokih okeana, mojih izgubljenih snova.
Sva bol svijeta ovoga, u jatu je sletila.
Ostade samo tišina, u mojim grudima,
nemila laž mamurnoga vremena, satkana noćima,
u čašama gdje tuga počiva, čekaju da se slije u njedrima.
Možda je to sudbina. Taj hladni vjetar, što luta u prsima,
ili se papir zamjerio prstima, što mu nanesoše bol,
koja ne bi mu suđena, a snašla ga je u sumornim jutrima.
U čestićama, nijemog pogleda svemira.
Ili se to snovi, mojoj javi rugaju, pa istinu guraju,
u četiri zida, okovana ledom, gdje sjene vladaju.
Da li je tu kraj nadanju?
Sad ostajemo sami, sami ti i ja. Tvoj ponos,
u tim nevinim očima, i moja tuga u pijanim jutrima,
da putuju sami, putevima sjećanja, pogledima,
dva stranca voljena..
Nema komentara:
Objavi komentar