Hoćeš li se ljutiti, ako ti se mjesec ušunja u postelju?
Ako ti šapne, da negdje postojim na dalekom istoku,
čekajući ljubav daleku, dalju od prošlosti.
Dopusti mi, da ti zvijezde poklonim.
Da miran, mogu umrijeti, jer od kajanja, neću opstati.
A htio bih puno više, s` neba ti skinuti.
Pa da zamiriše ruzmarin, proljeće u tvome srcu uspavano,
izvori da poteku, tamo gdje ih je stud, okovala ledom.
Da planina odjekuje, dozivajući ljubav.
I nježnje ruke da nam budu mostovi,
što nam srca spojiše, sad` , kad` su to najviše trebala.
Kad su utihnuli svi koraci, a jedino mi smo ostali.
Ostali vezani, jedni uz drugo, a prije se nismo poznavali.
I još sanjamo, iste rijeke, kojim barke su plovile,
u čije hirove smo zalutali. I ti i ja, a sad smo ostali.
Ostali, jedno pored drugog. Jedno drugom nepoznati.
A toliko zaljubljeni..
Nema komentara:
Objavi komentar