Pjesnik noći

Čekaj, pa ti nečuješ, stihove, što sljevaju mi s`usana.

Nekad oni kriju više, puno više, od riječi isprepletenih slovima.

Tu ćeš naći mene, ljubav, bol i tugu, u mojim očima, ali i čežnju,

kamena koji govori, koji recituje, stihove ove ljubavi.

Ne trudi se, mene pokušati razumjeti, jer ja sam nestvaran,

i jedino ljubav, izranja iz mojih rebara, i silno želi da te zagrli.

A mnogo više smo mogli mi! Puno više od ljubavi!!

I priznajem pred svjedocima, da sam željan te ostao, moja jedina.

Niko, nije mogao, da utemelji, postojanje jedne ljubavi. 

Taj kamen temeljac, duboko sahranjem u meni.

A ti? Ti si ga zamijenila! I s`tobom ostao sam, vjerodostojan,

sebi, a i drugima. Ali najviše sebi, jer ta bol bi me ubila.

Bol, koja tebe mi je oduzela! Znam da se sjećaš, kišnog proljeća.

A znam i ja, koliko sam željan te ostao, i koliko me boljela svaka nedaća,

i svako moje razmišljanje, utemeljeno prema tebi, kajanje, i obmana,

drugih likova. Likova u kojima sam vidio tebe, a nijedan nije bio ti.

Zato molim te! Oprosti mi, jer jedino ti, razumiješ postojanje ove ljubavi.

Jedino ti si sposobna, da razumiješ riječi, nijemog čovjeka, što progovara,

a da usta ne otvora, i  da te samo jednim pogledom, mudro pročita,

a da ti to ni ne znaš, da toga nisi ni svjesna.

Idem sad, noć je zaspala, a zora mi se čini, kao obmana,

u snovima, sve bolje mi izgleda, bojeno tvojim bojama,

tamnim očima, i nevinim pogledom djeteta.

U snovima, sve počinje iznova, i kad je kraj.

 Ljubav, doživi novi početak, i novi sjaj!

S` posvetom!!

Kad smo bili djeca

Sjeti se, kad smo djeca bili, koliko smo prezirali jedno drugo.

Prkosno, i zbog ljubomore, udaljiv`o sam te od sebe. 

A prošlost je čudna, uči nas mnogo tome; rijetki su oni,

koji upijaju svaki njen savjet, i svaku kockicu, poslože,

tamo gdje joj je mjestu, da ima za pamćene, cijelog života.

Zaboravio sam te! Priznajem, jesam! I ne bih te poznao,

da sam te sreo, danas ili sutra, u leglu stranaca.

A ti mene nisi zaboravila. Još se sjeća svega,

sega od onoga, kad smo bili djeca. I vjeruj mi, sad mi je žao,

što smo odrasli. Žao mi je, što sam ja tebe zaboravio.

Ali eto, putevi života, su čudni, pa na kraju, ipak, negdje se ukrste,

sretnemo jedno drugo, pa smognemo snage, da se razumijemo,

da svatimo, kako je to bilo, kad smi bili djeca.

Radujem se tome, iskreno, novog prijateljstva nikad mi nije dosta,

ali ni onog, što davno je ostalo, izgorjelo u sjeni pepela.

Šta više mogu da ti pružim, osim ovih par riječi.

Dođe mi to, kao emanet, na to, što sam dozvolio sebi,

da izgubim to neko, nesvrstano prijateljstvo, koje smo, 

u najranijom mladosti, mi imali. I priznati nikad neću,

kad bih se mogao sjetit, da sve je bilo mnogo ljepše,

kad smi bili djeca.

Sehara sjećanja

Razmišljao sam dugo! Gdje to plove, pjesme mladosti moje.

Satkane, u staklenoj boci mojih snova. Kojem moru se raduju?

Kojoj to obali, tugu donose? Opet ostajem, omamljen tišinom,

glavom bez obzira, bez ikakvog odgovora, sasvim sam, na pragu,

jedine sobe, koju nazivam tuga.

  Stajao sam hiljadu koraka, od prijestolja, koje nazivaju,dostojanstvo. 

Smiren i siguran, da sam te, stjerao u kut zaborava.
I priznao nikad, ne bih pred ljudima, tu pakosnu istinu. Jer slagao bih sebe!

 A slagati ličnost, vlastitog identiteta, značilo bi jedno. Opstanak!

Al` sam se prevario! Sad zavisim od toga, što drugi nazivaju nada.
U njihovim očima, puno više, u mojim, samo riječ od četiri slova. Vjeruj mi, nije ni malo lako.
Duša mi dođe, kao meka tkanina, natopljena u alkoholu. Grešna, zbog jedne ljubavi,

o kojoj smo maštali, a ostavili smo je na cjedilju.

Ne znam više, ni kako da krenem dalje. Svaki korak, vraća me tebi,
 a svaki naredni, čini mi se kao i prvi. Ne vjerujem više,

u mit o ljubavi. Ne vjerujem više nikome, pa ni sebi. A s` tobom,

sebi sam najmanje vjerovao. Jer imao sam tebe! Tebe, da mi budeš,

mir kad god, u mislima zalutam, znao sam, da sebe, tada, najmanje ću slagati.

Heh! Sve je to bilo, idealno zamišljeno. Na starom papiru,

ovog života, jedino što imalo je boje, bila je naša ljubav.

A eto vidiš, koliko pohlepan život zna biti, pa uzme sve,

pa i tu našu ljubav, hladnom kišom, s` papira je saprala.

I ostavila nas, miljama daleko. S` onim, što danas nazivam,
sehara sjećanja!

Prijatelji

Sjeti te se prijatelji moji, kako smo rasli skupa. 

One naše dječije maštarije, rijetko kad` bih pretvorili u javu. 

A toliko smo toga, zajedno sanjali! 

Pretvarali smo se, da cijeli svijet, imamo pod nogama.

 I jeste, u jednu ruku tako i bilo, osim nas, niko drugi nam nije bio važan.

A sad se bojim, prijatelji moji, bojim se starosti, 

i njene pakosti. Bojim se da ću vas izgubiti.

Bojim se da će mi nedostajati, vaši savjeti, 

o životu, curama, i nevoljama, koje s` njima bi dolazile,

 bojim se da će mi usfaliti, oni iskreni ispadi, neke opklade, i grčeviti smjehovi.

Vrijeme me gazi polako, svaki korak vremena, 

sporo i bolno, prelazi preko mojih leđa,

i vi to znate, zato me i čuvate, zbog toga se i plašim, 

da će mi to, najviše nedostajati.

Ni sam ne znam šta bih bez vas, a toliko toga, 

poželio bih još da uspijem sa vama.

U nadanju je moja čar, jer se nadam, 

da ono što ja osjećam, većina krije unutar sebe,

i samo onda, kada je to potrebno,

 kad osjetite, da srce se uznemiri, a ruke drhtave,

ispuste, riječ na papir, tiho i nježno mi poklonite tračak svjetlosti, 

da me oživi, i uzdigne.

Zbog toga ste i vrijedni, svakog dijela duše ove. 

Jer sve prolazno, svama zastane u momentu.

S` vama, nikad nisam sam. I onda kad vas nema, tu ste, 

u nekom čudnom kutu, srca preplašenog,

 s` potrebom da ga smirite. I uvijek uspijevate,

 a ja još uvijek se pitam kako.

Ne idi!

Ne idi, molim te! Ostani tu, barem još malo. Ono malo, koliko može, da stane u vječnost.

Jer sad si mi potrebna, i sad mi najviše trebaš, više, nego i`ko ikada, iako, ti to ne znaš.

Jer to, vješno skrivam, duboko unutar sebe, da se pogled ne zastidi, kad` te vidi,

da ne osjetiš, tu bol, sahranjenu u meni, koju trpim, a osto sam je željan.

Jer jedino tada, ja znam, da te nisam prestao voljeti. Pa i onda, kada cijeli svijet uvjerim,

sebe ne mogu. Jer sebe, najteže je slagati. I ti vrlo dobro znaš! Jer, ti si me tome naučila.

Ostao sam, usamljen, na rubu prošlosti, da sjedim. Da bacam, kamenje sa duše, u rijeku,

naše male ljubavi. Neostvarene ljubavi, ali opet najljepše ljubavi, koju smo imali.

Zato te molim, ostani još malo. Prerano ne odlazi, jer trebaš mi. Ne mogu srce da ubijedim,

da u njemu više ne postojiš, jer ni ono samo, ne želi da se pomiri, s` činjenicom,

jedne davne prošlosti, u kojoj smo zajedno zalutali. A ti mi nisi vjerovala! 

Rekao sam ti, i evo opet ću ti ponoviti. Nisam uspio da te zamijenim, a nisam te uspio ni preboliti.

Usamljeni dječak, još nada se domu svom`. A jedino ja sam, uspio dom taj zaobići,

jer sam vjerovao slijepoj istini, jer drugi su me slagali, a ja tome nisam tada, bio svjestan.

Kap alkohola, s` istinom, neće uspjet, u krv se mi saliti, ali slike ostaju, i negativi,

filma naše ljubavi. Jedne istrošene ljubavi, koju nismo uspjeli sačuvati.

Sad se nadam, da ću te moći prepoznati, u svijetu stranaca, gdje smo samo,

ti i ja realni ostali. Gdje svi glume, a glumci nisu postali, a mi smo uspjeli.

Jedno drugom, strance odglumiti! Zato te molim, ne idi! Jer trebaš mi,

bez tebe ne postojim, ne mogu živjeti, i ako mrtav živim. Uzalud kad to nisam ja.

Bez tebe, ne mogu da finalizujem poslednji čin, prestave, naše ljubavi.

Izgubljene ljubavi, koju vjerujem, shodno drugim uticajima, mi bi promjenili.

Promjenili, i zaveli, u anale uspomena, ovosvjetske umjetnosti.

Jer umjetnost je voljeti, ali mi to, nismo postigli. Zato ne idi, prije nego mi oprostiš.