Ne idi!

Ne idi, molim te! Ostani tu, barem još malo. Ono malo, koliko može, da stane u vječnost.

Jer sad si mi potrebna, i sad mi najviše trebaš, više, nego i`ko ikada, iako, ti to ne znaš.

Jer to, vješno skrivam, duboko unutar sebe, da se pogled ne zastidi, kad` te vidi,

da ne osjetiš, tu bol, sahranjenu u meni, koju trpim, a osto sam je željan.

Jer jedino tada, ja znam, da te nisam prestao voljeti. Pa i onda, kada cijeli svijet uvjerim,

sebe ne mogu. Jer sebe, najteže je slagati. I ti vrlo dobro znaš! Jer, ti si me tome naučila.

Ostao sam, usamljen, na rubu prošlosti, da sjedim. Da bacam, kamenje sa duše, u rijeku,

naše male ljubavi. Neostvarene ljubavi, ali opet najljepše ljubavi, koju smo imali.

Zato te molim, ostani još malo. Prerano ne odlazi, jer trebaš mi. Ne mogu srce da ubijedim,

da u njemu više ne postojiš, jer ni ono samo, ne želi da se pomiri, s` činjenicom,

jedne davne prošlosti, u kojoj smo zajedno zalutali. A ti mi nisi vjerovala! 

Rekao sam ti, i evo opet ću ti ponoviti. Nisam uspio da te zamijenim, a nisam te uspio ni preboliti.

Usamljeni dječak, još nada se domu svom`. A jedino ja sam, uspio dom taj zaobići,

jer sam vjerovao slijepoj istini, jer drugi su me slagali, a ja tome nisam tada, bio svjestan.

Kap alkohola, s` istinom, neće uspjet, u krv se mi saliti, ali slike ostaju, i negativi,

filma naše ljubavi. Jedne istrošene ljubavi, koju nismo uspjeli sačuvati.

Sad se nadam, da ću te moći prepoznati, u svijetu stranaca, gdje smo samo,

ti i ja realni ostali. Gdje svi glume, a glumci nisu postali, a mi smo uspjeli.

Jedno drugom, strance odglumiti! Zato te molim, ne idi! Jer trebaš mi,

bez tebe ne postojim, ne mogu živjeti, i ako mrtav živim. Uzalud kad to nisam ja.

Bez tebe, ne mogu da finalizujem poslednji čin, prestave, naše ljubavi.

Izgubljene ljubavi, koju vjerujem, shodno drugim uticajima, mi bi promjenili.

Promjenili, i zaveli, u anale uspomena, ovosvjetske umjetnosti.

Jer umjetnost je voljeti, ali mi to, nismo postigli. Zato ne idi, prije nego mi oprostiš.