Kad smo bili djeca

Sjeti se, kad smo djeca bili, koliko smo prezirali jedno drugo.

Prkosno, i zbog ljubomore, udaljiv`o sam te od sebe. 

A prošlost je čudna, uči nas mnogo tome; rijetki su oni,

koji upijaju svaki njen savjet, i svaku kockicu, poslože,

tamo gdje joj je mjestu, da ima za pamćene, cijelog života.

Zaboravio sam te! Priznajem, jesam! I ne bih te poznao,

da sam te sreo, danas ili sutra, u leglu stranaca.

A ti mene nisi zaboravila. Još se sjeća svega,

sega od onoga, kad smo bili djeca. I vjeruj mi, sad mi je žao,

što smo odrasli. Žao mi je, što sam ja tebe zaboravio.

Ali eto, putevi života, su čudni, pa na kraju, ipak, negdje se ukrste,

sretnemo jedno drugo, pa smognemo snage, da se razumijemo,

da svatimo, kako je to bilo, kad smi bili djeca.

Radujem se tome, iskreno, novog prijateljstva nikad mi nije dosta,

ali ni onog, što davno je ostalo, izgorjelo u sjeni pepela.

Šta više mogu da ti pružim, osim ovih par riječi.

Dođe mi to, kao emanet, na to, što sam dozvolio sebi,

da izgubim to neko, nesvrstano prijateljstvo, koje smo, 

u najranijom mladosti, mi imali. I priznati nikad neću,

kad bih se mogao sjetit, da sve je bilo mnogo ljepše,

kad smi bili djeca.