Sehara sjećanja

Razmišljao sam dugo! Gdje to plove, pjesme mladosti moje.

Satkane, u staklenoj boci mojih snova. Kojem moru se raduju?

Kojoj to obali, tugu donose? Opet ostajem, omamljen tišinom,

glavom bez obzira, bez ikakvog odgovora, sasvim sam, na pragu,

jedine sobe, koju nazivam tuga.

  Stajao sam hiljadu koraka, od prijestolja, koje nazivaju,dostojanstvo. 

Smiren i siguran, da sam te, stjerao u kut zaborava.
I priznao nikad, ne bih pred ljudima, tu pakosnu istinu. Jer slagao bih sebe!

 A slagati ličnost, vlastitog identiteta, značilo bi jedno. Opstanak!

Al` sam se prevario! Sad zavisim od toga, što drugi nazivaju nada.
U njihovim očima, puno više, u mojim, samo riječ od četiri slova. Vjeruj mi, nije ni malo lako.
Duša mi dođe, kao meka tkanina, natopljena u alkoholu. Grešna, zbog jedne ljubavi,

o kojoj smo maštali, a ostavili smo je na cjedilju.

Ne znam više, ni kako da krenem dalje. Svaki korak, vraća me tebi,
 a svaki naredni, čini mi se kao i prvi. Ne vjerujem više,

u mit o ljubavi. Ne vjerujem više nikome, pa ni sebi. A s` tobom,

sebi sam najmanje vjerovao. Jer imao sam tebe! Tebe, da mi budeš,

mir kad god, u mislima zalutam, znao sam, da sebe, tada, najmanje ću slagati.

Heh! Sve je to bilo, idealno zamišljeno. Na starom papiru,

ovog života, jedino što imalo je boje, bila je naša ljubav.

A eto vidiš, koliko pohlepan život zna biti, pa uzme sve,

pa i tu našu ljubav, hladnom kišom, s` papira je saprala.

I ostavila nas, miljama daleko. S` onim, što danas nazivam,
sehara sjećanja!