Sjeti te se prijatelji moji, kako smo rasli skupa.
One naše dječije maštarije, rijetko kad` bih pretvorili u javu.
A toliko smo toga, zajedno sanjali!
Pretvarali smo se, da cijeli svijet, imamo pod nogama.
I jeste, u jednu ruku tako i bilo, osim nas, niko drugi nam nije bio važan.
A sad se bojim, prijatelji moji, bojim se starosti,
i njene pakosti. Bojim se da ću vas izgubiti.
Bojim se da će mi nedostajati, vaši savjeti,
o životu, curama, i nevoljama, koje s` njima bi dolazile,
bojim se da će mi usfaliti, oni iskreni ispadi, neke opklade, i grčeviti smjehovi.
Vrijeme me gazi polako, svaki korak vremena,
sporo i bolno, prelazi preko mojih leđa,
i vi to znate, zato me i čuvate, zbog toga se i plašim,
da će mi to, najviše nedostajati.
Ni sam ne znam šta bih bez vas, a toliko toga,
poželio bih još da uspijem sa vama.
U nadanju je moja čar, jer se nadam,
da ono što ja osjećam, većina krije unutar sebe,
i samo onda, kada je to potrebno,
kad osjetite, da srce se uznemiri, a ruke drhtave,
ispuste, riječ na papir, tiho i nježno mi poklonite tračak svjetlosti,
da me oživi, i uzdigne.
Zbog toga ste i vrijedni, svakog dijela duše ove.
Jer sve prolazno, svama zastane u momentu.
S` vama, nikad nisam sam. I onda kad vas nema, tu ste,
u nekom čudnom kutu, srca preplašenog,
s` potrebom da ga smirite. I uvijek uspijevate,
a ja još uvijek se pitam kako.
Nema komentara:
Objavi komentar