Teško doba

Teško doba

Čovjekov pogled na život,

još jedna u nizu loših kopija,

karte za brod,s kojim plovi u vremenu.

Da,u vremenu,ali ovom vremenu,

gdje smo zarobljeni sada.

U vremenu čemera i bijede,

proklete sadašnosti,i siromašne budućnosti.

Ove sadašnosti,što zarobi se u sekundu,

teškog odkucaja,a lakog zaborava.

I budućnosti blijede,preblijedjele kao krpa.

Što ni u snovima neće,da otkrije svoje lice,

nego mudro šuti,krijući se,u samoj sebi.

Jer jedino tako,će moći,začepit usta svoja,

i ne odati iznenađenje,koje lukavo nam sprema,

,onda,kad mu se najmanje budemo nadali.

Ponekad strah me i pomislit na nju samu,

nekad sam joj se radovao,a sad bjezim od nje.

Bježim,i gledam,tražim mjesto,gdje da se sakrijem.

Da se sakrijem,tamo gdje me ona,nikad potražila nebi.

Svatih onda,da to mjesto,samo pod cvijećem može bit.

Lice krivca

Lice krivca

Pokriven zvijezdama,

koračam drumovima starim,

čine mi se ispravnim,

ali uzalud,uzalud kad nisu pravi.

U monotoniji mrklog mraka,

i pođi kojoj sinfoniji noćnih lutalica.

Svaki smisao gubi pravu vrijednost,

pa se krije iza lica,drugog krivca.

Bez obzira koliko napora uložio,

lice krivca ispod nevinog vea,

teško da ćes uočiti,i sročiti sve,

njegove greške i nedostatke u djela.

Zato i odlučih okrenut mu leđa,

ostavivši ga samog u gluhoj noći.

Da čekat na drumu starom,

mene,koji nikad više neće doći.

Zvijezda

Zvijezda

Hladnu noć,okovaše zvijezde,

rasute po nebeskom platnu.

Nasumično poredane,

udaljene jedne od drugih

Gledam,šutim,a prozborio bi,

ali neki glas u meni,težak,to mi neda

Zašto,zašto od njih svaka sija,

ako mora,sjati prestati.

Duboki glas,kojeg jedva čujem,

probi se kroz nijemu noć.

Svatih tek poslije da to je,

bio plod moje,skicirane mašte.

Zvijezda,da to sam ja,

bačen od strane Boga,

na ovaj dio,zemljine kore,

jesam,tu sam,gdje i jesam.

Ali i meni,kao i toj zvijezdi,

rok trajanja polako ističe,

vrijeme se guši,pretvara u prošlost.

A ja,ne poduzimam ništa,da se pomjerim.

Tišina

Tišina

Sam si,oko tebe, 

samo šapat tišine.

Ne razumno,pijanim glasom,

ti govori,u lice ti se smije.

Njen je tron i prijestolje,

postaje gospodar tvog vremena,

drhtiš ko sluga pred njom,

nepomičan poput kamena.

S očima suhim,

strepiš dok je slušaš.

Pouke njene piješ,

iako jedva ih gutaš.

Grlo se predalo,

snaga mu posustaje.

Steglo se dovoljno,

od borbe odustaje.

Nijemo posmatraš,

pobjedu tišine.

U njenom smijehu,

odzvanja vlastito tvoje ime.

Sitni sati

Sitni sati

Mjesečevi pogledi,

noćaš me prate,

mjesec zaliven šutnjom,

mudro krije sitne sate.

Majka na vratima,

skamenjeno stoji.

Preblijedljelog lica,

suzama kune me i moli.

Pusti majko mila,

mene momka mlada,

da proživim život svoj,

makar ne vidjeo sutra dana.

Zar ti ne razumiješ,

mila majko stara.

život je dar od Boga,

poslije utihnuće će da vlada.

Ponovo

Ponovo

Gusta tmurna magla,

 taložila se u meni,

tušila i gušila me,

ubila me nebil.

Sve dok iznenada,

niodkuda pojavi se ona,

zraka sunca, što ubi maglu,

riješi me svakog bola.

Evo dajem ti sve,

komadiće svoga srca.

Sastavi ga ponovo,

pa nek vala za te kuca.

Samo želim tvoj život,

prepusti ga meni,

da nosim ga na krilima,

i ljubavi nećemo ostati žedni..

Ponovo lebdim,

jer ponovo sam sretan,

ponovo ću voljeti,

jer za to sam spreman.

Dova

Dova

Dočekat ću,ako Bog da,

suze sunca,što izlazi sa zapada

Bit će kraj moj,ali ne i strah,

bez volje Jedinoga,

ništa ne propada.

Dosta su mi ove ruke moje,

i spas koji vidim u njima.

Da zadnji put posvjedočim,

Uzvišenje Jednog i Jedinog,

prije nego zavlada tišina.

S najljepšim zvukom,

Israfilova roga.

Potvrdit ću svjedočenje,

vjeruj i pokornost,

u jedinoga  Boga.

Tugu neću rasipati,

a kamoli za čime žaliti.

Dosta mi je Allah moj,

spremno pred Njeg,

na mizan ću život stavit.

Moj spas je On,

 Mislostivi to neće uskratit.

Ako bude trebalo,

voljom Njegovom,

ja spreman sam grijehe platit.

AMIN

Putnik

Putnik

S bremenom na leđima,

pod teretom života,

Lutao je stari čiča,

gdje god putnik se mota.

Staze su mu bile,

veom tamne magle zamaglene.

Iskušenjem Boga jedinoga,

prepreke,da s puta Njegova ne s krene.

Imao je stari čiča,

čudnu narav,a i djela.

Slijedio je samo um,

svog izbjedljelog starog tijela.

Rijetko je tom biću,

tuga mogla da naškodi,

Osmijeh bi slika sreće,

koja njemu saliveno stoji.

Bio je to stari čiča,

sa srcem malog djeteta.

Zli ljudi,i sudbina,

njemu nisu bili prepreka.

Na Allahov put je stao,

 molitvom sa svima se borio.

Slijedio je svoga Boga,

 blagloslov Njegov dobio.

Emina

Emina

Lice tog sretnog djeteta,

bi najljepši Božiji portret.

Božijom rukom načinjen

za dunjalučku izložbu.

Uzvišeni ga je dugo krio,

gore u nebeskom ateljeu,

dok mu ne podari dušu i tijelo,

te odluči postavit na zid,

ovozemaljskog života.

Ali ubrzo nakon toga,

ne sluteći šta slijedi.

Postade i On sam,

ljubomoran na svoje djelo.

Zbog toga prerano ga vrati,

u svoju galeriju nebeskih tajni,

gdje čuva ga,kao i sve,

što na ovom svijetu prolazno je.

Ljubomora Njegova koštala je,

roditelje njene osmijeha,

sreće i osjećaja sestrinstva

njenog brata jedinoga.

Koje On ostavih u suzama,

tugujući i plačući za onim,

što su najviše voljeli,

za šta su se najviše borili.

E živote izdajico,

mrzim te,tebe,

tvog slijepog putnika.

Što i meni pisajući ovo,

diše za vratom.

Pitam se samo,

kada će i meni,vrijeme doći,

jer to vrijeme nije daleko,

negdje u daljini tamnoj.

Snovi

Snovi

Svojim staklenim očima,

bez razloga i loše namjere.

Znala je da probudi, 

uspavano dijete u meni.

Svaki njen osmijeh,

ubio bi čvor boli,

koji debelo vezan,

bio je za moju dušu.

Vrijeme je stajalo,

radi svake riječi,

koju bi prevalila,

preko svojih usana.

Vrijeme bi stalo,

a snovi bi postali java.

I onda tekli kao potok,

koji žuborom bi govorio.

Jednostavno je sve kao san,

iz kojeg ne zelis naći put.

I ne želiš da prestane,

sve dok je vremena Božijeg.

Želim ti sreću

Želim ti sreću

Želim ti sreću,

ali ne onakvu kao samnom.

Nego bolju,puno bolju,

da se izgubiš u njoj samoj.

Želim ti sreću,

ali s  nekim drugim.

Za kog znam da te čeka,

a može više od mene da pruži.

Želim ti sreću,

veliku kao ovo plavo nebo.

Da plavo nebo,u koje smo se kleli,

Uvijek sretna da budeš,samo to sam trebo.

Želim ti sreću,

kad već nisi moja.

Želim ti sreću,

Jer sreća tvoja,bit će i moja.

Strah me

Strah me

Kako je jeziva ova tišina,

što je prisutna oko mene.

Kao da bi progovorila,

a ne izlazi iz moje sjene.

Hvata me strah neki,

bojim se šta slijedi.

Strah me posljedica,

lice pocinje da blijedi.

Kao daj je tu neko,

Ko suti i mene posmatra.

Dodirnuo bi me,

al se boji prvog koraka.

srce kao da zeli van iz grudi,

toliko ludo lupa i ono se boji.

Pogled  ostar centriran pravo,

bojim se ko pokraj mene stoji.

Ili jednostavno je to u glavi,

mozda sam to samo umislio.

Nebi razmisljao o tome,

da oko mene sve nije utihnulo.

Stari lisac

Stari lisac

Posmatrah bore na tom starom licu,

iscrtane kao linije na starom papiru.

Svaka od njih,kao da je zaseban citat,

koji je htjeo da mi kaže našto,

ali nije znao kako i na koji način.

Sam tumačio i čitao tog starog lisca,

koji bijaše priča za sebe.

Pogled njegov,bez riječi izgovorene,

meni je bio jedina staza,

koja nije zlu vodila.

Znao sam da duboke zelene oči,

nisu mogle biti zlo poslano,

da me odvede u propast.

Nego most preko pakla,

koji obećavao mi je raj.

Ispucale ruke,koje godina su radile,

da bi zaradile jeftino parče hljeba,

učile su me svemu,što za život,

mi je bilo neophodno,i što sam

morao znati,da bi savladao prepreke njegove.

Volim tog starog lisca,

jer sebe u njemu vidim,

iste oči,isti nos,isti korak,

isti karakter,kao da je jedna duša,

stala u dva tijela.

Sjećaš li se

Sjećaš li se

Sjećaš li se vremena,

ja ga se sjećam.

Bila si i ostala jedina,

tažila si to da obećam.

Pamtim još prvi dan,

i osmijeha tvoga.

Pamtim onaj prvi sat,

I kucanje srca moga.

Sjećam se dok smo šetali,

koliko jako si stisnula moju ruku.

Bojala si se da ćemo nestati,

bojala si se da bi osjetila strašnu muku.

Sjećam se i uvijek ću se sjećat,

da samo tebe sam vidio.

Bio slijep za druge sve,

I toga nikad se nisam stidio.

Ružo moja

Ružo moja

Ružo moja,jos osjetim tvoj miris,

još u ruci osjetim tvoj list.

Još uvijek me boli trn,

kojim si me ubola.

Ružo moja,posadih te u basti srca,

gdje zalijevah te vodom istinske ljubavi.

I dadoh ti najplodniju zemlju,

 čvrsto prihvativši tvoj korijen u njoj.

Ružo moja,zima mi te je odnijela,

nema više ni tvog stabla.

Ni lista plemenitog u ruci,

ni mirisa tvog da me obezdani.

Ružo moja isčupala si svoj korijen,

i odnijela sa sobom negdje daleko.

Ostavivši bastu praznu ,

bez mirisa tvog .

Ružo moja,nema te vise,

tebe nece moci da zamijeni.

Hiljade drugih ruza,

jer ti si samo jedna.

Ruzo moja,budi mi sretna,

izrasti u najljepsu ruzu.

Ljepsu nego si sada,

i cuvaj se zima kao sto je ova bila.

Na Allahovom putu

Na Allahovom putu

Iskušenje je bilo preveliko,

nije mu se moglo odolit,

Hrabrog srca stari junak,

morao je poći,za slobodu se borit.

U suzama svjestan gdje ide,

Bolno prihvatio je istinu da ostavlja,

porodicu,sestru svojo najmiliju,

i ide putem,s kojeg mozda nema povratka.

Na Allahavom putu stoji,

I gleda oči neprijatelju svome,

koji sruši mu ognjište i ostavi,

pustoš u životu njegovome.

Htjeo je slobodu za svoj narod,

da djeca njegova rastu mu u miru.

Nije slutio da smrt diše za vratom,

da dočekat neće novu zimu.

Njegova krv bijaše potpis,

koji ovjeri slobodu Bosni gladnoj,

U šehide Allah ga je svrstao,

I okitio Svojim nebeskim blagom.

Majko

Majko

Njene riječi sam upijao,

kao poslednje kapi vode.

Bez njih ustrajao nebi,

jer kroz život me vode.

Godina se trudila,

da od mene stvori lik i djelo.

Znam razmišljat svojom glavom,

al bez nje nikad nebi to htjeo.

Svaku njenu suzu prolivenu,

ja platio bi bolom.

Koji bi me tušio i slomio,

i zavladao dušom mojom.

Njene riječi nisu uzalud,

bile govorene meni.

Hvala Bogu sto je imam,

bez nje neznam gdje bi.

Kome bih se uputio,

na majčinski razgovor.

Ko bi me saslušao,

i spriječio moj brodolom.

Hladna zima

Hladna zima

Gledao sam kroz prozor,

kako vjetar njiše grane.

Skupilo se sve u meni,

srce bori se da ne stane.

A sivi oblaci,

skrili su moje vedro nebo.

Uzeli su moju jedinu zraku sunca,

a ja sam stajao i gledo.

Nisam imao snage,

da borim se sa olujom.

Možda bi je i pobijedio,

sad krivim sebe,i okovan sa hujom.

Bijesan rušim sve,

sve što moja ruka dotakne.

Bijesom bježim od istine,

da njena bol me ne omine.

Gospodaru moj

Gospodaru moj

Gospodaru moj,

Nije ova tišina,razlog boli u ovoj noći,

to boli istina,zavučena duboko u koži.

Nekad sam gledao drugim pogledom sve,

sad je sve monotono,nemam vise sne.

Gospodaru moj,

Sudbina nosi lice tog glavnog krivca,

ali kako njoj da sudim,kad joj ne vidim lica.

Da bar nije tako,da mogu oci da joj vidim,

da je pitam je li sretna,ili se stidi.

Gospodaru moj,

Ali ne,ne mogu na njoj iskalit svoj bijes,

jer si je Ti uzdigao u nebeski svijet.

Zato sutim,trpim,i molim za oprost,

da sutra tome svijetu i ja budem gost.

Gospodaru moj,

Svatam da je sudbina,dobro osmišljen scenario,

Kojeg TI najbolje tumačis ,i zbog kojeg Se nisi prevario.

svjestan sam da životnom filmu polako nazire se kraj,

ne tugujem,ne žalim,tamo negdje ceka obećani raj.

Da je tuga

Da je tuga

Da je tuga voda,

da je pustim da isteče.

Da je tuga noć,

pa da prođe,kad i ovo veče.

Da je tuga snijeg,

da ga skinem sa duše.

Da je tuga vjetar,

da sklonim se kad puše.

Da je tuga mit,

da u njeg ne vjerujem.

Da je tuga čovjek,

da ga otjeram,jer pretjeruje.

Da je tuga smrt,

da je zovem,da me uzme.

Da je tuga tu lik,

pa da vidi moje suze.

Da je tuga vino,

prestao bih da ju pijem,

Da je tuga suza,

da je nikad vise ne prolijem.

Brezo bijela

Brezo bijela

Gledao sam te dugo,brezo bijela,

Samu,kako se boriš s vjetrom.

koji pokušaje da slomi,

tvoje nevine grane.

Gledao sam te dugo,brezo bijela,

okovanu i samu,ispod bijelog snijega.

ali nisam znao,kako da ti pomognem.

priđem ti bliže,korijena ti se domognem.

Gledao sam te dugo,brezo bijela,

znao sam da nisi takvu sudbinu htjela,

ali sam bio spreman pružit ti ruku,

tebi olakšat dušu,a na sebe stavit tvoju muku.

Gledao sam te dugo,brezo bijela,

vjeruj tvoja bol,muka mi je dobro sjela.

Ja sam je ubio i u prošlost utopio,

a za tvoju sreću stojim,i još bi se borio.

Molitva

Molitva

Dlanovima okrenutim nebu,

kraj mezara sjedila je stara majka.

Molitvom svojom je željela,

Iz crne zemlje dozvati junaka.

Suze svoje brisala,

komadom krvavog platna.

Što sudbina joj posla,

u sjećanju na brata.

Zemlja teška navlila se,

na kaburske okove.

Odjenu tijelo šehida,

u ahiretske odore.

Čistom dušom i tijelom,

za mizana spremila.

Sad čuva dušu njegovu,

koju do berzeha je slijedila.

Ogledalo duše

Ogledalo duše

Njeno jedino ogledalo duše,

bile su njene krupne smeđe oči.

Kroz koje je pogled moj,

slijedio sve staze koje vodiše,

do njene duše.

Duboko u njenom pogledu,

oštrom,a pritom pogledom djeteta.

Ja spoznadoh klupu pod jasenom,

na kojoj sam mogao sjesti,

zaustaviti vrijeme i dušu svoju odmorit.

Na toj klupi,

oko mene sve bi zanijemilo,

nestalo,pretvorilo se u prazninu,

koju bih ja nazivao svojim,

malim svijetom.

Rijetko kome bih dozvolio,

da načini korak i stane,

na moju svetu zemlju,

a kamoli da u nju,

zarije koplje i maramu.

Maramu koja bi nosila miris,

svaku put drugačiji.

al svaki put plemenit,

tek toliko da i mene,

oplemeni.