Ogledalo duše
Njeno jedino ogledalo
duše,
bile su njene krupne
smeđe oči.
Kroz koje je pogled
moj,
slijedio sve staze
koje vodiše,
do njene duše.
Duboko u njenom
pogledu,
oštrom,a pritom
pogledom djeteta.
Ja spoznadoh klupu
pod jasenom,
na kojoj sam mogao
sjesti,
zaustaviti vrijeme i
dušu svoju odmorit.
Na toj klupi,
oko mene sve bi
zanijemilo,
nestalo,pretvorilo se
u prazninu,
koju bih ja nazivao
svojim,
malim svijetom.
Rijetko kome bih
dozvolio,
da načini korak i
stane,
na moju svetu zemlju,
a kamoli da u nju,
zarije koplje i
maramu.
Maramu koja bi nosila
miris,
svaku put drugačiji.
al svaki put
plemenit,
tek toliko da i mene,
oplemeni.
Nema komentara:
Objavi komentar