Emina
Lice tog sretnog djeteta,
bi najljepši Božiji portret.
Božijom rukom načinjen
za dunjalučku izložbu.
Uzvišeni ga je dugo krio,
gore u nebeskom ateljeu,
dok mu ne podari dušu i tijelo,
te odluči postavit na zid,
ovozemaljskog života.
Ali ubrzo nakon toga,
ne sluteći šta slijedi.
Postade i On sam,
ljubomoran na svoje djelo.
Zbog toga prerano ga vrati,
u svoju galeriju nebeskih tajni,
gdje čuva ga,kao i sve,
što na ovom svijetu prolazno je.
Ljubomora Njegova koštala je,
roditelje njene osmijeha,
sreće i osjećaja sestrinstva
njenog brata jedinoga.
Koje On ostavih u suzama,
tugujući i plačući za onim,
što su najviše voljeli,
za šta su se najviše borili.
E živote izdajico,
mrzim te,tebe,
tvog slijepog putnika.
Što i meni pisajući ovo,
diše za vratom.
Pitam se samo,
kada će i meni,vrijeme doći,
jer to vrijeme nije daleko,
negdje u daljini tamnoj.
Nema komentara:
Objavi komentar