Jednostavno je sve, što se jednostavnim prestavi!

Mnogi su mi sudili, ne znajući, nit` jednu riječ, o mom` životu.

Pojam postojanja, i prestavljanja, malte ne istim kalupom su pravili.
Zašto? Pakost i zavist, od davnina, nastanila je duše,

lica izgubljenih pogleda, zamršenih u mreži života.

A misli li ste, da sve je tako jednostavno. I jeste,

ukoliko se jednostavnim prestavi, ali bit` jednostavno,

ne može biti jednostavnije, nego što jeste! A mnogi su i to,

promijenili, pa kunu, sretne i ustrajale u ljubavi.

Kažem ljubavi, jer mnogi su na nju i zaboravili. Ako su oni,

to ne moram ja. Zato je ne želim zaboravit`, zbog toga,

ne želim te izgubiti, sada kada, sve je izgubljeno, i kada,

sve ponovo, u srcima, mora se izgraditi, da bi jednostavno,

se moglo, srećom prestaviti.

S` nijemih usana, samo ti ćeš moći razumjeti, nebulozne izjave,

čovjeka koji te voli. Ali i čovjeka, koji ne postoji.

Bar` ne bez tebe! Jer tko sam ja, ako razumijevanje, tražim,

u utjehi, u postojanju, nemogućeg, što me želi slagati.

Manje više, isti, kao i onaj, što bijesom, hvali se sa srećom,

misleći da je uspjeo, opskrbiti sebe, komadom isprošene ljubavi.

A nije je zaradio, nego kupio. Pa se prevario,
jer mu se osvetila, onda kad se najmanje osveti nadao.

Ali ja to neću dopustiti, jer pojam ljubavi, mi ne možete oduzeti.
Rodio sam se takav, i takav ću umrijeti. 

Ali ni umrijeti, više nije jednostavno, ako se jednostavnim ne prestavi,
jer treba umrijeti, od ljubavi. Tek onda ćeš svatit,

koliko si zapravo, znao i mogao svijet voljeti.

Pogled ljubavi

Živim, istina je, ali u strepnji, jer ovu zabludu što udišem,

neko viši, je stavio pod svoje ruke. Vremenski, sve je ograničio!!

I u trenutku straha, da propustiš, žarku želju, da udahneš život,

ne bivaš svjestan, da si korak od smrti, polako nestaješ,

i čekaš, da se sahraniš.

Igra riječi, sada mi ne vrijedi, jer me ne tješi, bar ne kao ti.

Rodio sam se, da bih mogao umrijeti, umrijeti od ljubavi.

Koliko god se trudio, probrani citati, svetinje i pakosti,

gore neće mi se uvažiti, kao stihovi nastali iz ljubavi.

Iskrene ljubavi!!

Zato, ti ih i poklanjam! Bez straha, dušu da izustim, 

jer je vrijedilo živjeti, pogotov danas u svijetu, lažnih ljubavi.

Ja osto sam vjeran, onoj pravoj, iskrenoj, i neprkosnovljenoj,

jedinoj, tvojoj i mojoj ljubavi, koju nismo ni započeli.

A silno želim započeti!!

Jer ti ne mogu odoljeti, jer ponovo želim voljeti!

A ti, toga nisi ni svjesna, jer samo jedan pogled, dovoljan je,

da presjeće nit` dvoumljena, ljubavi i koristi, i da se zaljubim,

a ja sam, upijao hiljade pogleda tvojih, i svaki mi je bio istio,

I prvi, i onaj posljednji.

Riječi pogrešne ljubavi

Ne misli da, me opravdava, grijeha moje mladosti,

 to što te gledam očima, zaljubljenog stranca, 

Zar smo spali na to, da budemo prijatelji?

A žudimo, kako bi jedno drugo, besprekorno voljeli.

Znaš? Toliko toga bih ti rekao,

 ali bojim se, nećeš me razumjeti.

Jer, ja sam sebe ne razumijem,

 pa kako bi me ti, mogla razumjeti.

Između ostalog, među nama,

 padne, kap prljavih riječi s` usana,

jer smo grešnici. Ti, što želiš voljeti,

 i ja, koji te želi voljeti.

Ali sve je to frustacija, kojoj ne znam odoljeti, 

Ipak, tjera me od tebe,

a ja, protiv nje, ne mogu se boriti, 

jer sam beskorisan a ti me, probaj razumjeti.

Moram nastavit, tamo, gdje sam zaspao, 

gdje sam sve položio, dok se ne probudim,

dok se ne trgnem, iz svijeta, 

gdje snovi su realnost, a realnost ne postoji.

Sve je to čudno! A ti me probaj razumjeti, 

jer izgleda, nije mi suđeno, ponovo da volim,

a htjeo bih voljeti, jer znam, da samo tako, 

čovjek ču postati! Nadam se da ću uspjeti.

Ali tko sam ja, ako to uspijem, 

bez tvoje ljubavi. Jedan, više manje, od onih,

kojih su sebe lažno prestavili, i sasvim pogrešno, 

svoju ličnost izgradio, jer nije, znao voljeti.

I ne želim tako umrijeti, s` riječima pogrešne ljubavi!!

Slika prošlosti

I sve mi je se činilo, tako stvarnim.

Kao, da sam rukama, neiskusnog slikara,

`pak mogao da na nebu, naslikam ti lice. 

Da osjetim bore, pod kistom mašte.

A pritom, da se ne prevarim! 

Da znam, da mogu umrijeti, s` tragom iza sebe,

po kome će moći, da me pamte, oni, što me nisu poznavali.

Nekad bih i zajecao, kad bi se našao, u iskušenju,

s` pregrštom mašte, u ateljeu u kojem sam te stvarao,

danima i godinama.

Uvijek bih se plašio, da ti ne dodijelim pogrešnu boju,

da ne bude kontrast naše ljubavi. Ljubavi, koju smo imali.

I kada sam mislio, da slika moje vječnosti, doživjeti će,

ushitrene poglede, i požudu, ti si me prevarila.

Volio sam te, i ti to znaš! Zašto, mi ogledalo duše, nisi ostala.

A sve smo mogli zajedno! Ti da poziraš, dok slikam,

svijet naše ljubavi. Sve, samo da si htjela, da si,

sačuvati me znala. Zamisli, rodili bi novi svijet,

novi smisao umjetnosti i ljubavi, našim imenima bi se zvao,

a mi bi bili ,glavni akteri, ne previše slavni, ali voljeni.

I kad nebi nikad, bili od drugih strana prihvaćeni,

znali bi da smo stvorili, nešto, što drugi nisu imali.

Što nikad neće imati, i što mi sada nemamo,

a što nisi znala sačuvati. Zbog toga, sam i prestao slikati!

I neću nikad, više slikati.

Grijeh tvoje pakosti.

Uzdisaj noći, upijam, gladnim očima,

dok u njenoj tmini, cujem eho bola.

I sve je tužno, tužno u neprospavanim noćima,

kako te nema, kako nisi više moja.

Nedosta je mi sve, što sam s` tobom imao,

i sve bih vratio, na trenutak vječnosti.

Ali nekad, u bijesu, nije mi te žao ni` malo,

nije, zbog tvoje, učinjene pakosti.

Zbog toga jesam, uprlj`o dušu svoju,

pa sam sa svojim, mislima se svađam.

Ne mogu da ne mislim, na sudbinu tvoju,

ali ne mogu, ni da ti oproslim, niti ću to ikada.

Korak svoj, na pogrešan put si stavila

maštat` si mogla, a pogrešno ostvarila,

Sad kad me nema, meni bi se vratila.

Sad kad odlazim, putem bez povratka.

I ne reci više ikad, da sve je lako,

jer nije , nit` će u životu, ikada to biti.

Svaki muku, častio sam plačom,

svaku vješto, od tebe, uspio sam s`kriti.

Ironija, ili sarkazam

Ironično je to, čime se prestavljamo! Nemoćni, između dvije vatre, r
atove vodimo. Između sarkazma i ironije! Zapravo i ne razmišljamo o tome!
Kojoj da se približimo, a da se ne opečemo?

Zašto? Jer smo pohlepni, pa pojam sarkazma i ironije,
 svrstajemo u isto, a opet kontra, onome čemu se nadamo da mislimo.

Reci mi! Da li si dijelila vrijeme? Onda, kad ga nisi trebala, 
prestaviti, očima, kojim si ga gledala. Ili si `pak, 
sve prepustila,dvoumljenu, između sarkazma i ironije. Možda! 

Možda si se odlučila, na blaži oblik svega. Priznaj!

Dijelila si sve, ali prioritete nikada. A ja nikad u njih spadao nisam.
 I ako si se tako prestavljala, i ironičnim glasom, hranila,
srce željno riječi, nisi mu dala, oduška, da stane i zapita se.
Do kojeg stepena si spremna ići, i gdje je granica svemu tome!?

Zašto je to tako? Recimo da, ljudi u pogledu na sve,
najmanje vide sebe, ali najviše na sebe misle. Svjesno ili nesvjesno,

to `pak neko viši odlučuje. Čekaj! Zar i to nije ironično.

Bit ću drzak, to mi je sarkastično, jer `ipak, misli nemaju veze s` Bogom.

Jesi rob, ali ne i tom obliku, da si podvrgnut, i prisiljen,

misliti kako ti on nalaže. Ipak si ti svemu tome presudila,

samo zašto si lagala, ako je sve bila zabluda, i neistina.

Zar si ti, morala biti, ono čega sam se bojao, 
i što sam izbjegavao, na svakom koraku, učinjenom.

Mit o ljubavi

Misli li su, da odrek`o sam se, tumačenja, mita o ljubavi.

Ne, ja to nisam, ali imaju pravo na svoje mišljenje, jer,

svako misli, ono, o čemu zapravo želi mislit`. Pa tako i oni.

Ali, zašto ja da se izdvajam? Iako, u pregrštu zablude žive,

smatrajući, da pojam ljubavi, može, tumačit svako, odvažno,

ležerno, i ishitreno na svoj način, ali mene ne mogu prevarit`.

Zašto je to tako? Zbog toga, što pakost preovladava, mnogim umovima,

pa s`tim i srcima, tijela bez duša. Dopuštanje, nedopuštenog, njihova je igra,

jer ljubav svrstaju tamo, gdje nikad` bila nije, nit` će biti, gdje joj mjesto nije.

I uporno pokušavaju, svesti autorite pod svoje ruke, pa svakom drugom,

ko im se nađe na putu, nameću supstveno mišljenje, a time narušavaju,

izvorno značenje, ljubavi. Ali mene, ne mogu prevarit`.

Jer ljubav nije, niti će ikad` biti, mjesto i vrijeme za jednu noć,

nije artik`l, na polici života, da ga se može kupit`. 

Ljubav je više od toga. Nije ljubav ni svetinja, kojom se kunete,

i koju uzdignute glave prestavljate, kad huljite, u srca povređenih.

a i u ona, koja je svrstavaju, u nestvstano, s` ciljem, da ih prevarite.

Ljubav je više, od onog, s` čime je vi poredite, i kakvom je smatrate!

Ljubav je požuda, za neznanim, kad` najviše riskirate, da ćete bit`,

s` njom pogubljeni. Ljubav je razumijevanje, sa samo jednim pogledom,

dva stranca, na trotuarima ulica. Ljubav je poštenje, pa i kad vas košta,

kada na njoj gubite, a gubite jer volite. Ljubav je i prevara, da vjerujte, 

da nešto takvo ne postoji, pa se kajete, jer  ste sebe slagali.

Ljubav je put, bez povratka, gdje razum prima, sasvim drugo značenje,

a srce, podliježe svemu, pa i njoj, jer drugačije ne može. Primorano  je,

da voli, jer samo sebi, tako naređuje. Ljubav je ona, i kada je nemate,

da bude uz vas. Kada najviše je trebate, da vas iznenadi, i kad je neočekujete.

Ljubav, je put do svjetla, u tunelu, svih propadanj. Ljubav je život, i bez nje se ne može.

Ljubav je ona!

Heroj

 Nisam se majko dvoumio,

u koštat kad sam upao, s` istinom.

I niko ne bi trebao se dvoumiti,

domovini život, kad` se bude treb`o pokloniti.

Jer ja nisam, nit` je i`ko drugi meni sličan,

rekao ne, kad je trebalo, ginuti za ognjište.

Majko moja!! Jel to znači da sam heroj?

     Nisam bjež`o, od smrti, a hiljadu put` strepio sam pred njom.

Dok mi se nije, od glavu odbila, pa me mladog zarobila.

Ostado ti sam, majko moja! Bez djece, bez žene, bez tebe bolan.

Bez babe jedinog`, da me spasi, od smrti, kad` pošalje je Bog.

  A sad sam, sam. Sam na ahiretu, jer sam život, morao da dam.

Da bi djeca moja, živjeti slobodna, danas mogla.

Zato sam majko pogin`o. braneći tvoj, i od Bosne dom.

Neka agresor svati, da Bosnu, u ruke nikom, bez krvi, nećemo dati.

Zato, me majko nema, da se obradujem, s` džamije kad me zove ezan.

Zato sam ovdje majko! Gdje ćeš i ti biti, i svi ostali, jednog dana.

Sve je to volja Jedinog`, sve je to majko od Allaha.

Zato majko, plakati, molim te nemoj! Budi ponosna, što sin tvoj,

postao je šehid. Što postao je heroj!!

Nek` ti je vječni rahmet duši!! 

Ljubav je svetinja!

Ne znaš ti, kako srce zatreperi od straha,

u jednom mahu, crnim misli, da će te izgubit`.

Ne bih poželio, to da osjetiš, jer to je patnja.

Patnja, u plamenu titranja, srca zaljubljenoga.

I nekad se zamislim, kad osjetim. Da nedostaje,

samo jedna riječ, za spokoj duše, da me umrtvi.

Jer tad sam, najrahatnij`. Tad mi je cijeli svijet ravan,

i sve oko mene, staje. Sat, svijet, i izgubljeni koraci.

S` tobom, ne znam gubiti, jer nemam šta da izgubim!

Sve, što ja imam, si ti! Bio bih bezobrazan, pohlepan,

proklet, i do drskosti sebičan, kad bih  žudio,

iz krajnosti u krajnost, rukom, da zagrabim više.

A to mi ne treba! Jer, nekad je lijepo, i skroman bit`.

Zar se u očaju, i očima, prljavosti, ovog trulog svijeta,

ne može, pronaći, put za budućnost? Može! Samo,

treba leđa poturiti, i bit` spreman, rizik prihvatit`.

Treba bit` heroj! Jer heroju, ljubav, u hladnom trezoru, čuva.

I nikad nećeš primjetit, tegobe, hladnih zidina. Jer to su nijanse.

Nijanse osjećaja, i razočarenja, a opet slast života, i ljubavnih,

maštarija, sročenih ,u srcima, srodnih duša, pod okrivljem mjeseca.

Svijet je malen! Barem, u mojim očima, a i vrijeme teče,

kao Bogom dat` izvor, što hulji, za srodnom dušom, svog` ušća.

A ljubav. Ljubav je `pak nešto drugo. Ljubav je svetinja!

I ne hvata, se u koštac s` njom, ukoliko se nije spremno,

do groba da se sačuva, i da joj se bude odan!!

Ti si ljubav, a ne, utjeha.

Gdje si do sad` bila? Ti usamljeni šaptaču, ulice mojih snova.

Da li imaš sliku o tome, koliko ja čekam? Da se trgneš iz svega,

i zalutaš, u dubine bistre vode, ovog mog` malenog srca.

Misliš, da je čovjeku lako, ustrajati u svemu tome? Eee, čudno je to sve.

O tome se  knjige pišu, a neki i ratove vode. A ja, ratujem sa samim sobom,

jer pokušajem obuzdati srce, da ne žuri k` tebi, prije nego ga pozoveš.

Recimo da je sve predstava, ti moja glumica, a srce ovo krhko, scena.

Kako bi odglumila, odlomak ljubavi? Iskreno, bez greške , ili bi `pak improvizirala, 

I prihvatila rizik, da pogriješiš. I upropastiš sve. Da li da ti poklonim ulogu.

Hmm! S` teškim pitanjem, bori se pamet, ali srce će pobijediti.

Ipak, ono odlučuje.  Kad? I zbog koga je spremno na sve,? Pa i na propast.

I ako u tvojim plavim očima, propast, prima smisao, ljubavi. Zbog toga ti se i radujem.

Jer miran luka, uspavanog mora, ne može da povrijedi zaspali čamac.

A zašto bi taj čamac, napustio taj mol, o kome visi, konac njegova mirovanja.

Jer ti si ta, zbog koje se i jest, vrijeme i okolnosti promijenile. Ti si ljubav.

A ne, utjeha!!

Jer drugčije, ne znam!

Ne misli, ako u očima mi pročitaš, 

stihove tišine, da miran sam.

Jer takva je igra. Korov zablude, 

srast`o mi je sa zjenicama.

Pa se pretvaram, da ne vidim dalje od nosa. 

Ja , drugčije ne znam.

Žedan sam, kraj izvora, a trebam samo kap, 

iskrene ljubavi, s` tvojih usana.

Samo kap, da u njoj plivam dovijeka. 

Da se ne osjećam, s` riječima usamljem,

i kada nisam sam,

Ali ja, drugčije ne znam, pa se pretvaram.

Da srastam, s` vremenom, korak po korak,

u tunelu nadanja, gdje svjetlo, ne znači kraj,

a prestavlja opstanak.

Gdje je ljubav, mrak, koji krije se u očima,

a ne vidim ga, jer se pretvaram,

da se mogu nostit`, i ako znam.

Sve je igra, koja čeka svoj kraj.

I zato ne misli, da nježno srce čovjeka,

može sve da podnese, ležerno, bez predaha.

Jer i to je laž. Laž, uspavana u meni,

ali opet titra, i čeka da se rasplamsa.

Jer drugčije, ne znam!