Ne misli da, me opravdava, grijeha moje mladosti,
to što te gledam očima, zaljubljenog stranca,
Zar smo spali na to, da budemo prijatelji?
A žudimo, kako bi jedno drugo, besprekorno voljeli.
Znaš? Toliko toga bih ti rekao,
ali bojim se, nećeš me razumjeti.
Jer, ja sam sebe ne razumijem,
pa kako bi me ti, mogla razumjeti.
Između ostalog, među nama,
padne, kap prljavih riječi s` usana,
jer smo grešnici. Ti, što želiš voljeti,
i ja, koji te želi voljeti.
Ali sve je to frustacija, kojoj ne znam odoljeti,
Ipak, tjera me od tebe,
a ja, protiv nje, ne mogu se boriti,
jer sam beskorisan a ti me, probaj razumjeti.
Moram nastavit, tamo, gdje sam zaspao,
gdje sam sve položio, dok se ne probudim,
dok se ne trgnem, iz svijeta,
gdje snovi su realnost, a realnost ne postoji.
Sve je to čudno! A ti me probaj razumjeti,
jer izgleda, nije mi suđeno, ponovo da volim,
a htjeo bih voljeti, jer znam, da samo tako,
čovjek ču postati! Nadam se da ću uspjeti.
Ali tko sam ja, ako to uspijem,
bez tvoje ljubavi. Jedan, više manje, od onih,
kojih su sebe lažno prestavili, i sasvim pogrešno,
svoju ličnost izgradio, jer nije, znao voljeti.
I ne želim tako umrijeti, s` riječima pogrešne ljubavi!!
Nema komentara:
Objavi komentar