Jer drugčije, ne znam!

Ne misli, ako u očima mi pročitaš, 

stihove tišine, da miran sam.

Jer takva je igra. Korov zablude, 

srast`o mi je sa zjenicama.

Pa se pretvaram, da ne vidim dalje od nosa. 

Ja , drugčije ne znam.

Žedan sam, kraj izvora, a trebam samo kap, 

iskrene ljubavi, s` tvojih usana.

Samo kap, da u njoj plivam dovijeka. 

Da se ne osjećam, s` riječima usamljem,

i kada nisam sam,

Ali ja, drugčije ne znam, pa se pretvaram.

Da srastam, s` vremenom, korak po korak,

u tunelu nadanja, gdje svjetlo, ne znači kraj,

a prestavlja opstanak.

Gdje je ljubav, mrak, koji krije se u očima,

a ne vidim ga, jer se pretvaram,

da se mogu nostit`, i ako znam.

Sve je igra, koja čeka svoj kraj.

I zato ne misli, da nježno srce čovjeka,

može sve da podnese, ležerno, bez predaha.

Jer i to je laž. Laž, uspavana u meni,

ali opet titra, i čeka da se rasplamsa.

Jer drugčije, ne znam!