I sve mi je se činilo, tako stvarnim.
Kao, da sam rukama, neiskusnog slikara,
`pak mogao da na nebu, naslikam ti lice.
Da osjetim bore, pod kistom mašte.
A pritom, da se ne prevarim!
Da znam, da mogu umrijeti, s` tragom iza sebe,
po kome će moći, da me pamte, oni, što me nisu poznavali.
Nekad bih i zajecao, kad bi se našao, u iskušenju,
s` pregrštom mašte, u ateljeu u kojem sam te stvarao,
danima i godinama.
Uvijek bih se plašio, da ti ne dodijelim pogrešnu boju,
da ne bude kontrast naše ljubavi. Ljubavi, koju smo imali.
I kada sam mislio, da slika moje vječnosti, doživjeti će,
ushitrene poglede, i požudu, ti si me prevarila.
Volio sam te, i ti to znaš! Zašto, mi ogledalo duše, nisi ostala.
A sve smo mogli zajedno! Ti da poziraš, dok slikam,
svijet naše ljubavi. Sve, samo da si htjela, da si,
sačuvati me znala. Zamisli, rodili bi novi svijet,
novi smisao umjetnosti i ljubavi, našim imenima bi se zvao,
a mi bi bili ,glavni akteri, ne previše slavni, ali voljeni.
I kad nebi nikad, bili od drugih strana prihvaćeni,
znali bi da smo stvorili, nešto, što drugi nisu imali.
Što nikad neće imati, i što mi sada nemamo,
a što nisi znala sačuvati. Zbog toga, sam i prestao slikati!
I neću nikad, više slikati.
Nema komentara:
Objavi komentar