Ironija, ili sarkazam

Ironično je to, čime se prestavljamo! Nemoćni, između dvije vatre, r
atove vodimo. Između sarkazma i ironije! Zapravo i ne razmišljamo o tome!
Kojoj da se približimo, a da se ne opečemo?

Zašto? Jer smo pohlepni, pa pojam sarkazma i ironije,
 svrstajemo u isto, a opet kontra, onome čemu se nadamo da mislimo.

Reci mi! Da li si dijelila vrijeme? Onda, kad ga nisi trebala, 
prestaviti, očima, kojim si ga gledala. Ili si `pak, 
sve prepustila,dvoumljenu, između sarkazma i ironije. Možda! 

Možda si se odlučila, na blaži oblik svega. Priznaj!

Dijelila si sve, ali prioritete nikada. A ja nikad u njih spadao nisam.
 I ako si se tako prestavljala, i ironičnim glasom, hranila,
srce željno riječi, nisi mu dala, oduška, da stane i zapita se.
Do kojeg stepena si spremna ići, i gdje je granica svemu tome!?

Zašto je to tako? Recimo da, ljudi u pogledu na sve,
najmanje vide sebe, ali najviše na sebe misle. Svjesno ili nesvjesno,

to `pak neko viši odlučuje. Čekaj! Zar i to nije ironično.

Bit ću drzak, to mi je sarkastično, jer `ipak, misli nemaju veze s` Bogom.

Jesi rob, ali ne i tom obliku, da si podvrgnut, i prisiljen,

misliti kako ti on nalaže. Ipak si ti svemu tome presudila,

samo zašto si lagala, ako je sve bila zabluda, i neistina.

Zar si ti, morala biti, ono čega sam se bojao, 
i što sam izbjegavao, na svakom koraku, učinjenom.