Gdje si do sad` bila? Ti usamljeni šaptaču, ulice mojih snova.
Da li imaš sliku o tome, koliko ja čekam? Da se trgneš iz svega,
i zalutaš, u dubine bistre vode, ovog mog` malenog srca.
Misliš, da je čovjeku lako, ustrajati u svemu tome? Eee, čudno je to sve.
O tome se knjige pišu, a neki i ratove vode. A ja, ratujem sa samim sobom,
jer pokušajem obuzdati srce, da ne žuri k` tebi, prije nego ga pozoveš.
Recimo da je sve predstava, ti moja glumica, a srce ovo krhko, scena.
Kako bi odglumila, odlomak ljubavi? Iskreno, bez greške , ili bi `pak improvizirala,
I prihvatila rizik, da pogriješiš. I upropastiš sve. Da li da ti poklonim ulogu.
Hmm! S` teškim pitanjem, bori se pamet, ali srce će pobijediti.
Ipak, ono odlučuje. Kad? I zbog koga je spremno na sve,? Pa i na propast.
I ako u tvojim plavim očima, propast, prima smisao, ljubavi. Zbog toga ti se i radujem.
Jer miran luka, uspavanog mora, ne može da povrijedi zaspali čamac.
A zašto bi taj čamac, napustio taj mol, o kome visi, konac njegova mirovanja.
Jer ti si ta, zbog koje se i jest, vrijeme i okolnosti promijenile. Ti si ljubav.
A ne, utjeha!!
Nema komentara:
Objavi komentar