Pustite me

Riječ, probudi prazninu,

a srcu nedam da govori.

Bar ne još ovu noć,

dok se bol sa njega ne otopi.

Gubim ga, ne osjećam,

ali tu je , kuca u meni.

Još da ima za koga,

lakše sve bilo bi podnijeti.

Samoća ispija mi vino,

a nikako da me napusti.

Ne mogu više, idem,

tamo gdje riječ, neću moći da izustim.

A vi me pustite,

ne kunite, i ne hvalite.

Jer za hvalit nije ,onaj,

tko je ruku dig`o na sebe.

Pusti te,samo me pustite 

neka prošlost slegne se.

Neka sve vjetar odnese,

neka svane mi novo proljeće.

Daleko smo mi od ponoći....

Daleko smo mi od ponoći,

mjeseče moj, daleko smo.

Par jecaja tišine dijeli nas,

otkucaje sve,a sve je tako stalo.

Nemam snage, umorne kosti,

da položim, na nebesku posteljinu,

duša na nos žudi da isčezne,

a da je pustim , ne mogu, bojim se zalutat će.

Daleko smo mi od ponoći,

mjeseče moj, daleko smo.

Samo ti mi ne moj zalutati,

Samo ti ne moj, izgubiti svoj sjaj.

Jer tko si ti bez njeg,

crna mrlja ne nebu,

isčeznuće, prah u vremenu.

a to želio, znam da nebi.

Budi mi miran i spokojan,

sutra te čeka novi put,

na koji posipat ćes sjaj svoj,

ne bježi sa njega, ne srljaj kraju tom.

Jeseni moja, nema te više

Večeras pjesmi ,

dodijeliti ću tvoje ime.

Kap ljubavi sa srca, 

stihovima nek žubori.

Duša ,ratnika neka budi,

i ponosna neka je time.

Nek se zna, da mrtav nije,

onaj što je gin`o, zato što voli.

Ne želim da srljam u prošlost,

da budem onaj , koji zapravo jesam.

Izgubljen, tonem u ranu jeseni .

Ne želim, lišćem srce da obložim.

Ako ono trune, ne moram i ja.
U ovoj koži, i suviše sam bijesan.
Ali znam da volim !
I znam, kako kontrast toga zaboli.

Zato emotivno neću da umrem.
Bar ne još u ovom proljeću.
U cvijetu mladosti,
s jednim životom, i jednom šansom da dišemo.

Jak sam ,hvala Bogu,
pa iskušenju odoljet ću.
Umijem i ja, kao i drugi voljeti,
valjda zbog toga ovdje i živimo

Utjeha

Usamljen sam, na rubu misli,

utjehu tražim, duboko u tišini.

Ali nje nema, kao ni kapi ljubavi,

sa srca da poteče, dušu da smiri mi.

Pitam se, da li će kamen samac,

oronulog starca , progovorit u meni,

na putu ljubavi, razum opet izgubiti,

prije nego sve utihne, i sve se zasjeni.

Ne znam, možda i sretnem je.

Na istom putu gdje sam ljubav suzama ispratio,

na putu gdje tuga spremala je kofere,

gdje sam ruku joj dohvatio.

Zato, utjehu mi pružite. Pa makar bila lažna.

nju zaboravit ne mogu tek tako.

Volio sam je , volim je.

da je zaboravim, vjerujte nije tako lako.

Zato, utjehu mi pružite, pa makar bila lažna..

Slijepi sam starac

Slijepi sam starac, 

stranac u svojoj koži.

Scenari sijedog vremena,

kao svijeća, tinja se i troši.

Ognjište posta tegova,

rana, jeftinim koncem, zašivena na duši.

Sanjam da letim, vidim slobodu

a  u meni, cijeli svijet se ruši.

Slijepi sam starac,

morem, usamljen što plovim.

S` bremenom na srcu,

siromašne ljubavi, tražim onu ,koju volim.

Tuđinja mi ruke širi,

stranac i u rođenom gradu.

Crne oči, osmijeh, zagrljaj i njene korake,

sve sam izgubio, ali nisam izgubio nadu.

Slijepi sam starac,

takav ću i umrijeti.

Oronuo, bespomoćan samom sebi,

teško da ću sreću donijeti.

Slijepi sam starac.

Takav ću i ostati !!!

Ostajem sasvim sam.

U vlastitim mislima, gubim svoj glas. 
Strah me ,eha praznog prostora.
Ove tišine, ničim izazvanog lupanja,
 kapljica nebeskih suza, o okove prozora.

 Sivilo spusti ruku, na breme mog ramena.
 Gledam, šutim, a bijesan glas u četri zida odzvanja.
" Ponestaje ti vremena, ponestaje ti vremena "
U beskraju života jedinoga, stalno te riječi mi ponavlja.

Bit će da je loša navika, slika i prilika , lošega slikara.
Ne znam to ja,  svoje snove sam, siromašnim očima gledao.
Tako da ih nisam mogao, pretvoriti u javu,
 onakvu kakvom sam je zamišljao. A možda, nisam ni trebao.

Evo opet, kvartet četri zida, u horu mi zapjeva.
" Ponestaje ti vremena, ponestaje ti vremena."
Šaptač na ramenu, od bola se uspava. Tišina zavlada.
Ostajem sasvim sam, ostajem sasvim sam, ostajem , sasvim sam.......

Sjećanje

       
Pijun sam, na šahovskoj tabli plavetnila,
pod rukom gospodara, gospodara milostiva.
Igram tu igru vremana, nespretno bez priprema.
Sve je do sledećeg poteza,
ako nestaneš ti, nestat ću i ja.

Vežu me još uvijek sjećanja,
tako da ne može ,
progutat te zaborav.
Ne idi ! Osvrni se,
ja sam tu gdje jesam.

Usamljen sasvim sam.
Ne oklijevaj ! Umorne ruke,
poželjeti će tvoj topli zagrljaj.
Odavno nema nas ! Ti kraljica,
a ja pijun, povuci potez za kraj.

U glavi odzvanjaju mi maštanja,
park i most, i sjećanje na prvi poljubac.
Vrijeme proleti , nestade i sunca sjaj,
godine  iza nas, a ja se pitam i sada. Zašto baš ja !

Još pamtim svaku riječ tvoju,
pamtim poruke neke,
pamtim i medene usne,
ali sad pričam tiše,
tiše od prošlosti daleke.

Ostani, nemoj da nestaneš,
vjeruj nije lako, sunce ljubavi sijati kad prestane.
Ostan, nemoj da nestaješ.
Ostani, priznat ću ti,
onaj djetinasti osmijeh,
već mi nedostaje.

Zato i jesam tu, zato i jesam ovakav...

Ajde da kažemo, da samo glumim dobro. Neka sve ostane na tome, pa vidjet ćemo dokle.Šta ako ne glumim, pa sam i vas sve redom zavarao!? Šta ako je ispod magle laži, sve gola istina!? Tako bih nekad prsno u bijes, i sve robovskom rukom pocijepao, do najsitnih detalja, da sve nestane, da se sve pretvori u prašinu, da odleprša, na krilima vremena. Ne ide to, mrtav insan, neće ostavit posteljinu svoju, tako lako drugom na čuvanje. Možda i nebih bio takav, da je mirna rijeka moga života, tekla nizvodno. Da sam stigao na usće, dok mi je duša mirom plovila. Sebe sam zavarao, pa sam dušom plovio uzvodnu, vremenu i prošlosti. I sa tog mjesta, gdje sa zapeo za dno, za mulj života, još se nisam mak`o , a sumnjam da ću ikad to učinit, nisam naviko na počinak i mir, nisam naviko na tiho jutro, bez bure da me budi. Što je najgore, sve što sam spakovao u sehari života, sam spremio na put  ka usću, a sve to je , ostalo na mjestu brodoloma, iscijepane slike i razglednice, njen osmijeh i lice, topli zagrljaj i dva crna bisera, koji noćima još uvijek me gledaju. Ostao sam prikovan tu gdje jesam. Neka sam vala, sam sebi kriv sam, ne ide se kroz život, s glavom bezobzira. Mora se biti spremno na sve, i na uspijehe i padove. Ja sam to znao, reći, ne primjenit, zato sam i ostao tu gdje sam i pao, gdje je brod života mog , doživio brodolom, gdje sam usidrio i sebe, i život svoj, i nikako da isplovim. Ne srlja se u ljubav tako lako. Zato i jesam tu, gdje jesam. Zato, ovakav i jesam.

Pustite me

 Pustite me, bit ću ja ok.

Ustvari već jesam, 

sretoh je u našem gradu.

Lijepu i nasmijanu, 

kao i prvog dana.

Vidio sam tada, 

natopljenim očima,

biserima od suza ,

da je sretna, 

drhtava ruka, prileže srcu,

a nijemi glas progovri.

"Neka je hvala Bogu".

Ne znam, 

šta sam osjećao u tom trenutku.

Sreću kroz suze radosnice,

ili suze od tuge, što je sretoh,

a znam da nije više moja.

Čudna vala stvar,

kako god, boli me evo već mjesecima.

Ne liječi se to tako lako,kako se priča.

GOdine i godine meni biti će potrebne.

Da ovo moje srce,vratim od nje..

Riječi o njoj

- "Nikad mi nisi pominjao nju? Tko je ona? Molim te, reci mi".

- A šta da ti kažem. Lakše je kad se šuti, kad se sve potisne u zaborav. 

- " Ali molim te, barem dio".

- Bila mi je cijeli svijet. Ja tada sam bio izgubljen, lutao ulicama pod svjetlima grada, u potrazi za srećom, za gramom ljubavi. A ljubav i sreća, spavali su u njenim velikim crnim očima. Ja sam noćima se pitao, kako je to, biti zaljubljen, kako je voliti. Prizao bih ti prijatelju, ja ljubav osjetio jesam, ali od drugih, koja je usmjerena meni, ali nikad nisam osjetio čari, kako je to kad ljubav, drži tvoju vlastitu ruku. Nikad, sve do jednog dana, kada sam nju upoznao. Ja držao sam ljubav za ruku, i samo mi je trebala ona, da me prihvati za drugu. Prijatelju moj, bio sam kao dijete sretan, ravan bio mi je cijeli svijet. A nebo, nebo mi je bilo tlo, kojim sam gazio, kad god bi me zagrlila, i kad bi svoje ruke nježne pružila meni na čuvanje. E prijatelju moj, bila mi je cijeli svijet, doslovno, dok sam nju imao, imao sam sve. Nećeš ti to razumit, kako je kad ti neko odlomi komad ljubavi, i pokloni. Ali na žalost prijatelju moj, sve što je lijepo kratko traje. A ja sam mislio da su me lagali, dok su to govorili. Svaki lijepi momenat, svaki korak na nebu, zamijeni crna zemlja i tuga. Zamijeniše sive kiše, sunce ljubavi u meni. A tmurni oblaci spustiše se na moju dušu. Danas, više je i ne viđam, znam samo da je sretna tamo s nekim , tko joj može sigurno pružit više od mene. Malen sam ja čovjek, i moj korak je malen, ma ne mogu ja pružit njoj , što on može. Ali ni on ne može, pružiti nikad, ljubav koju sam ja mogao pružit. Nema je danas prijatelju moj, a nema ni mene, sjedim tu pored tebe, a duša mi je na hiljadu drugih mijesta, rasuta, kao i ljubav, koju pokušajem da saberem na jedno mjesto, nebil omamio dušu, pa makar i lažima, samo da se pomirim sa činjenicom ,da je nema više. Ali kako to da učinim. Kako to biće da prebolim. Vjeruj mi, ni sam više ne znam. 

Pamtite me

Prođoše godine, proleti vrijeme kao dlanom o dlan. Stranci smo bili nekada, sjećate se i vi, baš kao i ja, prvog dana, kada otvorili smo vrata maštanja. Među vama ostavio sam, svoje najljepše godine, doživio prave prijatelje, prvu ljubav, i prvi poljubac. A gledajte nas sad, na rubu rastanka, ne zna se ko bi prije počeo plakati, vi ili ja. Žao mi je, još par dana dijeli nas, i ko zna, da li ću pojedine ikad više vidjet, da li ču pružit i stisnuti ruku ikad više  drugu, da li dodirnut usnama obraz drugarici više. Ne znam, ali toga se najviše bojim. Znam da će te mi nedostajati, da me zezate, da mi se podmijavate. a da ja u tome uživam. Odlučio sam da odvojim par minuta, da se posvetim vama, jer ćete mi nedostajati. I želim da imate bar nešo lijepo od mene da se sjećate, pa makar to bile i ove prazne riječi. Mrzim što ih pišem, razumjeti ćete  žašto mrzim ove riječi što pišem, zašto mrzim ove dane , koje trošimo ko budale, a koje znače samo jedno. Kraj. Pamtite me ljudi moji, po čemu god hoćete,ja ću vas po lijepome, i na ulici kad vas vidim posle rastanka našeg, pružit ću vam ruku, poljubit ako treba, ali neću okrenuti glavu, jer i pored svega Lepi vas sve na neki naćin voli. Eto neću više da gnjavim i tušim, ali jednostavno, želim da uživamo još ovo par dana, a posle svima želim sreću, i ako bog da ,da svako radi ono što voli. Ako sam nekad nekom uradio šta loše, nek mi halali i kaže.. ps ( znam da serem )

O ljubavi

A eto, baš u tom trenutku sam mislio, da sam ostao sam. Soba , ja  četiri okova , hladna kao pakao. Sjedio sam, sam sa sobom komunicirao, smiješno, ali pričao sam uistinu sam sa sobom. Pričao sam o ljubavi, kako je to kad je osjetiš, i kad padneš na dno zbog nje. Smijao se svojim riječima. Gledao kroz prozor, daljinu , koja me dijeli, što od mene , što od ljubavi, možda jesam tu , fizički, ali psihički sam letio, visoko u oblacima, do mile volje, na krilima nosio sam ljubav. Gledao, i gledao, pogled usmjeravao na zemlju. Mrkim pogledom , u svaki njen čošak sam radoznalo zavirivao. I sve sam vidio, osim ljubavi. Nema je vjeruj mi, nema kao da je u zemlju samu propala, a dole ne mogu. Još sam mlad , da se njom pokrijem. Pitao sam se, da li me oči varaju, da li sanjam, ili koji mi je đavo. Zašto ja tu ljubav ne vidim, ili se ona od mene daleko sakrila. A onda sam svatio, da kao i ja svako vidi samo ono što on želi da vidi, a samo sam ja zatupljen bio, pa sam sve gledao njenim očima. Ja sam ostao , na istom mjestu sam, a ona je otišla dalje. Ma vala neka je, red je i bio, nije me mnogo ni voljela, ne bar koliko je preuveličavala tu ljubav. Nema ljubavi, vjeruj mi, nema je. I nju smo mi prodali, i pakujemo je , svakome, samo ne onome kome ona treba. Nema ljubavi. Govorili su mi ,da ljubav je vatra, da se s njom ne treba igrati, jer boli ako se opečeš, smijao sam se, baš ovako, kiselo, kao što se i sad smijem, dok razgovoram sam sa sobom. Smijao sam se, a onda sam se opekao na tu vatru. Nikom nisam vjerovao, pa čak ni sebi, a kako ću sebi vjerovat, kad sam i sebe i odraz u ogledalu svoj prevario. Slagao, izdao i ponos pogazio. Zašto , za gram ljubavi. A jedino komad odraza u ogledalu, moj brat blizanac, znao je sve o meni,o mojoj ljubavi, o tome kako me je izdala, znao sam i ja o njemu , koliko toliko, ma dovoljno. Rekao sam mu sve, sve sam mu priznao, dok sam gledao ga u oči,ali on je šutio, niti je čuo moje riječi, niti sam ja njegove, dok me je ismijavao i upadao mi u riječi.