U vlastitim mislima, gubim svoj glas.
Strah me ,eha praznog prostora.
Ove tišine, ničim izazvanog lupanja,
kapljica nebeskih suza, o okove prozora.
Sivilo spusti ruku, na breme mog ramena.
Gledam, šutim, a bijesan glas u četri zida odzvanja.
" Ponestaje ti vremena, ponestaje ti vremena "
U beskraju života jedinoga, stalno te riječi mi ponavlja.
Bit će da je loša navika, slika i prilika , lošega slikara.
Ne znam to ja, svoje snove sam, siromašnim očima gledao.
Tako da ih nisam mogao, pretvoriti u javu,
onakvu kakvom sam je zamišljao. A možda, nisam ni trebao.
Evo opet, kvartet četri zida, u horu mi zapjeva.
" Ponestaje ti vremena, ponestaje ti vremena."
Šaptač na ramenu, od bola se uspava. Tišina zavlada.
Ostajem sasvim sam, ostajem sasvim sam, ostajem , sasvim sam.......
Nema komentara:
Objavi komentar