Pustite me, bit ću ja ok.
Ustvari već jesam,
sretoh je u našem gradu.
Lijepu i nasmijanu,
kao i prvog dana.
Vidio sam tada,
natopljenim očima,
biserima od suza ,
da je sretna,
drhtava ruka, prileže srcu,
a nijemi glas progovri.
"Neka je hvala Bogu".
Ne znam,
šta sam osjećao u tom trenutku.
Sreću kroz suze radosnice,
ili suze od tuge, što je sretoh,
a znam da nije više moja.
Čudna vala stvar,
kako god, boli me evo već mjesecima.
Ne liječi se to tako lako,kako se priča.
GOdine i godine meni biti će potrebne.
Da ovo moje srce,vratim od nje..
Nema komentara:
Objavi komentar