Usamljen sam, na rubu misli,
utjehu tražim, duboko u tišini.
Ali nje nema, kao ni kapi ljubavi,
sa srca da poteče, dušu da smiri mi.
Pitam se, da li će kamen samac,
oronulog starca , progovorit u meni,
na putu ljubavi, razum opet izgubiti,
prije nego sve utihne, i sve se zasjeni.
Ne znam, možda i sretnem je.
Na istom putu gdje sam ljubav suzama ispratio,
na putu gdje tuga spremala je kofere,
gdje sam ruku joj dohvatio.
Zato, utjehu mi pružite. Pa makar bila lažna.
nju zaboravit ne mogu tek tako.
Volio sam je , volim je.
da je zaboravim, vjerujte nije tako lako.
Zato, utjehu mi pružite, pa makar bila lažna..
Nema komentara:
Objavi komentar