Sve što imam. Ostavio sam tamo!
Tamo! Gdje nikad, bio nisam.
Gdje sam mislio da jesam, a uopšte, bio nisam.
Tamo, gdje sebe sam, slagao.
Kada rekao sam, da tu je moj dom,
a doma imao, nikad, na tom` mjestu nisam.
Sve je moje, ostalo tamo, gdje su rijeke,
na pomoru bile, a nebo suzama se skitilo.
Sve sam to vidio, a promijenit, mogao nisam.
Jer si me ti ljubavi, od toga odvratila.
Strepio sam, pod šakom sudbine,
jer njenu ćud, nikad spoznao nisam.
I ako sam u par navrata, izustio, da mašta moja,
gazi puteve pašnjaka sudbine, stvara prečice, vrelu ljubavi,
sve, što mene, mladog vodiše. Tamo, nikad stigao nisam,
Nikad, zagrabio vode,s` tog` vrala nisam. I ostadoh, ti žedan, ljubavi moja.
A sad me pusti, da umrem na postelji, gdje sam ostao, sam.
Jer nikog ne trebam, da me sažaljeva.
Jer sam, sam se i rodio, i sam, želim, umrijeti!
Ali ti mi ne vjeruj. Jer bez pogleda tvog, ne želim se oprostiti,
još te trebam! Iako, ti to ne znaš. Ja za tobom, ljubavi,
polako, i dugo.,čini mi se predugo, umirem.
Trudim se opstati, udahnuti još malo, premalo ljubavi,
nebi li me nebo obezdanilo, nebi li jutrom osvanuo.
I opet, sve se bojim, da tebe s` postelje ne primjetim.
Bojim se da ću nestati, prije nego te zagrlim!
Bojim se umrijeti! Iako, već dugo umirem!
Tako to već dugo, na dunjaljuku biva.
Ne`ko je u moje ime, davno prije ,
odlučio, o svemu, unutar, i oko mene.
A ja se nisam pitao, ama baš ni trena jednog.
Da li bih ikad, na to sve pristao? Već sam se pokorio,
u ime onog, koji sve ovo, je stvorio!!
U ime onog, tko se nije borio, a sve je dobio!
Sve! Sve, na svijetu ovom!
Nema komentara:
Objavi komentar