San ili java

San ili java

Kako da vam objasnim.

Čudan je to osjećaj ljudi,

još jucer sam bio na dnu,

a,sad me nova zora budi.

Sebi nebi sve to vjerovao,

jer se nisam tome nadao,

A sad? Sad bi ljubav svoju,

neizmjerno njoj davao.

Eh,Bože dragi,samo ti znaš,

odkud i kako pojavi se ona,

sreća srcu,melem duši,

ma utjeha za svaki oblik bola.

Stvarno ne mogu da vjerujem,

možda ovo čak i sanjam.

Mah sve je ovo java,

ili se bar javi nadam...

Snijeg

- Ponesen noćnom ljepotom,nije mi se dalo,da se trgnem iz sna.Plovio sam kroz njih,svojim najljepšim morem,kojem je kraj bio,jedino buđenje zora.Svaki put kad bi zaronio u njegove dubine,molio sam Boga,da što duže tu ostanem,jer tu sam jedino bio miran,okružen svojom maštom,i nestvarnim svijetom,koji mi se svaki put tada činio stvaran.Ali nažalost,svaka moja plovidba,trajala bi kratko.Izgledalo mi je tako,iako kad pogledam u sat putovanje je bilo dugo.Da baš,vremenski dugo,ali realno u mojoj glavi,isuviše kratko.Tako je i jutros,kao i svaki dan,realnost mo došla,prije nego bih je poželio.Podigao sam teške kapke svoje,kroz umorne oči,zamaglenim pogledom,kroz prozor sam ugledao bijele pahulje.Pridigao sam se,zavratio storu kako bi sebe uvjerio.Snijeg....Suze.Dženaza.Odmah mi je palo na pamet.Dugo sam ga posmatrao,izgubljenim pogledom u daljini,razmišljao sam o prošlosti,što izjede gram po gram moje duše.Taj bijeli pokrivač,postao mi je kao najveći neprijatelj.Nit mu se radujem,a kad se pojavi,gledam da ga izbjegajem,da se ne družim s njim.Plakao sam,još nisam zaboravio svoj smjer,svog starog lisca.U snijegu,vidim korake.Iste one korake,koje sam ja pravio,do djedovog mezara.Isti oni koraci,koji su ostali zapečaćeni u meni,koji me bole.Teški su to koraci bili,i svaki put bi bilo teži,i teži,kad god bi ih ponovo pravio do djedova mezara.Kad se sjetim,svake pahulje,što pala mi je na dlan,dok sam ih okrenuo nebu,dozivao Boga,samo kako bi uslišio moje molitve,moju dovu,za mirnu dušu djedovu.Poželio bi da svaka ta pahulja,bude težak kamen,ali ne.Ona je mekana,i ako je mom srcu,kamen pretežak.Lako me alomi,bez dodira,dovoljan je samo jedan moj pogled,da je ugledam.A kad god bi kanula mi na lice,stopila bi se sa suzama.Zato i ne volim snijeg,nit mu se radujem..

Bol u meni

- Plakao sam,ali suze sam duboko krio u sebi,niko ih nije mogao vidjeti,samo sam ih ja osjećao.Duboko u meni,žar je bijesnio,ali suze su gasile svaku njegovu iskru,nisu mu dale da se razbukta,i plane.Tražio sam izlaz iz toga svega,samo kako bi sklonio svoje srce,od žara koji je htjeo da ga zapali,pretvori u pepeo,i raspe po okeanu mojih osjećanja.Znao sam ,da sav napor,muku i trud moram uložit.Jer tko,tko bi me spasio.Tko? Jedino ja mogu da spasem,sebe od samog sebe.Jedino ja,mogu razbiti tu monotoniju,i koru od tijela,da zavirim u sfere duše.Da otkrijem šta krijem,pod oklopom od kože.Ja znam,da treba truda,i napora.Nekad mi se čini,teže sebe razumiti,nego nekog drugog.Slušao sam razne priče,raznih osoba,neke su bile slične mojim,ali nijedna priča ispričana meni,nije me boljela,a moja svaka ,bi zarila zube u moje srce,i natjerala oči ,da podlegnu suzama.Heh,koliko put sam morao masku na lice stavit,jednostavno morao.A htjeo sam da je nikad nemam,ali sudbina me na to natjerala.Bježao sam toliko puta,ma i previše,u svoj mali svijet.Zatvorim se u samog sebe,samo kako bi ja osjetio sam svoju bol,i ne dozvoleći drugima,da ispod moje maske ,otkriju realnost.Nisam htjeo,jer dovoljno je bilo što sam sebi upropastio,svaki tada momenat,pa zašto bi drugima.Koda drugi nemaju svojih problema.Zato i jesam šutio,i trpio sve.Zato što je meni moja bol,bila najslađa...

Pismo moje sestre

- Brate ovo pismo ti pišem,jer znam da ćeš me razumjeti.U ovom pismu,je cijela moja životna priča o ljubavi,neobična je,a počinje ovako.
- Nakon šest dugih mjeseci,čekanja,i skrivanja osjećanja,koje smo oboje osjećali konačno smo rekli jedno drugom sve,vjeruj bilo mi je preveliko olakšanje sve to..Konačno,pop rvi pur,sam mu mogla reći sve,bez strahovanja,ajd da ne dužim,slušaj dalje kako smo se upoznali..Upoznali smo se na jednom koncertu,o sve zasluge za to idu mom rođaku,čak smo se i slikali,a da ništa nismo znali jedno o drugom.U prvi mah,činilo mi se kao da je miran,povučen momak,što se i ispostavilo poslije.Slučajno smo putem interneta razmjenili brojeve,od tog dana se nešto čudno dešavalo sa mnom.Taj čudan osjećaj je bila,zaljubljenost,znam da ćeš reći da sam budala,ali eto desilo se neočekivano.Prošao je mjesec dana,redovno smo se čuli i dogovorali da se vidimo,bila sam sretna,ali ne zadugo.On nije mogao doći,to sam jedva uspjela zaboravit.Bila sam ljuta.Dan za danom,sve više i više vremena smo provodili pričajući,jednostavno sam bila navikla na njega,slao mi je pjesme,tako da sam svatila da tu ima nešto.Eh koja je sreća za mene.Od tada niti jedan momak,me nije zanimao,bila sam odbojna,jer je on bio jedini za mnee,znam,znam da ćeš reći balavice,ali brate to je ljubav.Dalji je riječ koja me ubija,živi daleko od meme,ali šta da radim,kad je tako,i ako smo kilometrima daleko,i ne viđamo se,uvijek ga osjećam tu kraj sebe.Zaboravila sam ti reći,da smo rođeni na isti datum.Sudbina.Zar ne?Osim toga volimo istu muziku,on je fudbaler,a i ja mnogo volim fudbal,od malena sam u tebe ga zavoljela.Dok ovo pišem on me zove,ali samo brate znam,da ćeš me ti razumit,zato ti ovo i pišem,ona dvojica su još balavci.Šest dugih mjeseci ga čekam,i reci mi da ti nije ljubav,samo se bojim ove daljine,i znam,koliko si ti volio Maju,ali i pored svega toga,sve je puklo,pa valjda se zbog toga brato i ja bojim,i strah me svega.Za ovo vrijeme bi sigurno zaboravila njegov lik,ali ono što mi se duboko zarezalo u srce su njegove crne oči,u kojima sam vidjela sebe,istu onu tugu kao i u mojim,eh šta da radim,kad ne mogu da ga izbacim iz srca.Brate,moram ti reći,da će u ovom mjesecu doći da me vidi,a do tada mi ostaje samo nada,a toliko želim da ga čvrsto zagrlim,i ne puštam da ode,da se isplačem od sreće na njegovom ramenu..Eto brate to je sve..Upamti jedno,voli te tvoja seka..

Laku noć

Laku noć

Mjesečina neka pokrije lice tvoje,

dok budeš slatko sanjala u nebeskoj posteljini.

Snove da uvijek čuva tvoje,

da ih prati i slijedi u daljini.

Andjeli će večeras doći,

da na uho ti tihim glasom sapuću,

Koliko te netko želi,

koliko te gleda na javi i u snu.

Jutarnja rosa nek bude prvi znak,

da novo jutro se pospano budi,

Sjeti se mene u tome trenutku,

sjeti se mene,i koliko žudim.

Kajem se

Kajem se

Žedan ostadoh ljepote njene,

pogleda željan,i dodira ruke.

Makar mi i zadnje bilo sve to,

ali ja žalio nebih,nebih,nek me nema.

Nek sam proklet,što snove sruši,

Nek sam proklet,nek sam proklet.

Što bacih hljeb iz ruke,koji ona mi je dala.

da bar mogu vrijeme vratit,jer kajem se.

Kajem se,a ne mogu stati u kraj tome.
Kajem se,znam da je moglo biti bolje.

Znam da vrijeme,je uzela prošlost sebi,

a što i nebi ,a što i nebi.

Da bar zna kako mi je,mozda bi i svatila.

Da osjeti rukom,ovo ludo srce što bi van,

Ono bi kroz prsa,al tu je granica.

Ono bi za njom,ali se pita,dal je ona stanica.

Kajem se,valjda i ona to svati..

Put života - Ispraćaj u snove

- Teško je bilo,breme na mojim leđima.Njegovu pravu težinu sam svatio,kad sam htjeo da ga skinem,spustim na zemlju,i da se malo od njega odmorim.Svjestan sam bio da ću djed,vidjet samo još jednom.Nažalost joše jednom,i to sutri dan,na njegovoj dženazi.Još jednom,i više nikad.Kad mu novu postelju postave na kocke,i otvore tek toliko,da lice mu vidimo.Vratili smo se kući,bar ja i otac,brat je otišao tetki,a mama je ostala kod nene.Cijelu noć nisam spavao,u glavi mi je se vrtilo samo jedno pitanje "Da li ću djed svoga,ja više ikada ponovo moći vidjeti"..To me je i udaljavalo od sna.Ma koliko god se trudio,nisam ga mogao natjerati da me uzme.Negdje oko pet ujutro sam zaspao,jedva.Ujutro kad sam se probudio,stari je bio već spreman,mene je čekao kako bi krenuli u Kuge.Obukao sam se na brzinu,i krenuli smo.Pritisak.Opet prokleti pritisak u plućima.Kad smo došli gore,već je bilo naroda,ali dženaza je tek počinjala posle podne.Cijelo vrijeme sam bio okružen,suzama.Rijetko tko je se suzdržao od njih.Čak tome,i ja sam bio među rijetkima,koji su šutjeli,i gutali bol u sebe.Kako je vrijeme odmicalo,naroda je sve više i više bilo,raznog,neke sam i poznavao,a neke i nisam.Došlo je prokleto posle podne.Niz brdo do kuće,spustio se crni kombi,pogrebno društvo,dovezli su mi djeda,da ga svojim očima zadnji put vidim,prije nego ga crna zemlja sebi u postelju postavi.Parkirali su se odma ispred same kuće,uistinu narod je morao da se sklonije,kako bi to uradili.Na četri kocke postavili su drvene okove.I dalje su se mogle čuti suze,ali najviše,što je se čulo bio je hodža koji je predvodio dženazu,svaka njegova izgovorena riječ,bila bi jedna manje u njegovom planiranom govoru,i svaka bi nagovještavala da se bližimo kraju.Dok je hodža govorio o ovozemaljskom životu,mene je obuzimao opet strah,Al hajd suzdržao sam se nekako.Zamoli li su da otvori se tabut,kako bi još jednom,po zadnji put,vidjeli lice moga djeda.Hodža je rekao da može,ali upozorio da niti jedna suza ne smije pasti na njeg,jer bi se morao ponovo gasulit.Svi su to prihvatili,i bili se spremni svega odreći,samo kako bi vidili ponovo lice tog umornog starca.Otvorili su tabut.Tad ona sva šutnja u meni ,pretvorila se u potok suza,i sve što je bilo,opet je na suze izašlo.Nisam mogao ih zadržati u sebi,gledao sam djeda,i molio Boga,da zaustavi vrijeme,da nikad se više ne nastavi,samo da ga gledam,ali nije moglo.Bog mi nije htjeo molitve tog dana.Zatvorili su tabut,i krenuli na mezarje.Praveći korake za kombijem,krio sam suze,koje su sve više i više navirale na oči,svaki korak se pretvarao u prošlost,i svaki je bio sve bliži mezarju,a ja sam htjeo da ih bude beskonačno,da vječno koračam.Ali koračanje je bilo i prekratku,s obzirom da je mezarje bilo udaljeno desetak minuta od kuće.Došli smo na njeg.Jedino muškarci,jer nije običaj da žene idu.Tu je hodža i posljednji put pitao da li halalimo djedu.U jednoj sekundi čuo sam toliko glasova,svi jasno i glasno izgovarajući da halale.Hodža nije dugo učio.Došao je i taj prokleti trenutak,kraj svega.Djed je morao leći u na zemljanu posteljinu.Spustili su ga u njegove nove odaje.Gdje će provesti vrijeme,sve dok ne dođe vrijeme ponovnog oživljenja svega.Gledavši sve to,jaka bol me uzimala,ruke su se tresle,dok bi bacale grumen zemlje na daske,koje su bile jedina granica,izmedju mene i njegovog tabuta.Navali se crna zemlja na njega,pokrila je ono što mi je bilo najdraže.Čovjeka koji je imao toliko dobrote u sebi,da mravu nebi naudio,a kamoli nekom drugom.Okrenuo sam dlanove nebu,kako bi proučio zadnju fatihu,tada sam na svom dlanu ugledao pahulju bijelu.Pahulje su padale svugdje oko nas.Iako je nebo sivo bilo,umjesto kiše,nebo nije htjelo plakat,jer ono nije žalilo,pokrilo je mezar moga djeda bijelim pokrivačem,poželjeći mu lijepe snove.Jer je isto kao i ja znalo,da moj djed,ne zaslužuje kaznu,Nego naprotiv sve najbolje od dragog Allaha.

Put života - Negdje u daljini

- Nije bilo lako.Trebalo je snage,da se pomirim sa činjenicom,da je tu kraj.Tu sve za mog djeda,prestaje,i na stavlja se tamo negdje u daljini.Negdje tamo,tamo gdje živ čovjek zakoračio nije.Morao sam to prihvatit,jer me je i previše tušilo.Bojeći se da me ne dokrajči izašao sam vani.Htjeo sam biti sam.Sam sa svojim mislima,posmatrao sam sve oko sebe.Ali to sve oko mene,nije mi ni najmanje bilo bitno,koliko patnja u meni."Šta sad?Kako je se riješiti?Kad će prestati?"Razmišljao sam,dugo sam razmišljao."Istino prokleta,oslobodi me okova.Prihvatio sam te,pobijedila si,ali zašto se toliko sladiš svojom pobjedom,i zašto mi se toliko smiješ u lice,prestani,prestani molim te".Dugo posle toga mi je trebalo da se smirim.Teško je bilo  sve prihvatit.Ali morao sam.Jednostavno sam morao,nije bilo drugog izlaza.Vratio sam se u kuću,ponovo stao kraj mjesta,gdje je mom djed ležao.Al ovaj puta bez suza.Iako bi isplakao sve iz sebe,suzdržao sam se.Ma čini mi se nije prošlo ni trnunkica mala vremena,stvoriše se ljudi,nisu mi bili poznati,da jesu prepoznao bih ih,nisam toliko zakržljo.Stranci.S dajđom mojim su dugo pričali,nešto došaptavali se,dogovarali,ma ni sam ne znam.Po natpisu na majci  svatio sam da su bili iz pogrebnog društva.Onda jednostavno više suza nije htjela da se krije u oko.Bijesno je huljila i trčala,nebil samo izašla iz njega.Potekle su,nisam ih mogao zaustavit.U meni su se bitke vodile,hiljade i hiljade glasova,svaki govorio drugačije,drugim tonom,ali u jednu svrhu.Svaki je htjeo da me ubijedi,da ne želi prihvatit lice istine,iako mozak je to uradio,i pomirio se sa svime,ono što je bilo na mojoj lijevoj strani,nije htjelo.Ono je i dalje bitke vodilo.Istrčo sam bijesno iz kuće,pobjega od svega.Sakrio se,bar na neko vrijeme,da me ne bude,da budem sam,da se isplačem ko nikad što nisam.Kad sam se vratio,krevet je bio prazan.Kad bi vam samo mogao opisat taj trenutak.Prišao sam mu.Sjeo na njeg,i gledao kroz prozor.Onaj prizor iz kola,mi je pao na oči.Opet sam ugledao njegovo lice.Medju oblacima,sa blagim osmijehom na njemu,taj osmijeh mi je puno govorio.Svatio sam odma da moj djed,kad vrijeme suđena dođe,ponosno dići glavu,i ponosno stati pred mizan.A zatim će biti poslan u raj,negdje u daljinu,gdje će biti najsretni....

Strah

Strah

Male sitne smeđe oči,

čovječe,kako joj saliveno stoje.

U njihovom nevinom pogledu,

jasno se vidilo,da nečega  se boje.

Noge strahovale od svakog koraka,

kojeg bi i pokušale  napravit.

Iskreno nekad bi i krenule,

ali stanu,pitaju se trebaju li nastavit.

Znao sam da ih nešto koči,
ali teško je bilo saznat šta.
Nisam se ni ja usudio pitat,
sve dok mi ona razlog ne da.

Bojala se samog života.
Bojala se  toga puta
Jer trebalo joj je smjerova,
da izbezumljeno ne luta.

S posvetom......

Put života - Lice istine

- Posmatrajući oblake,bio sam izoliran iz surove stvarnosti.Zatvorio sam se u svoj mali svijet,u kojem bi bio najrahatni.U njemu sam prosto rečeno lebdio,tu bi često znao voditi,najdublje razgovore sa svojim mislima.Uistinu,i sam bi se zapleo u njima,ali uvijek bi ih na kraju razumio,i sveo na najjednostavni oblik.Ali ubrzo nakong konsultovanja sa samim sobom,neko bi me omeo.Tako je i ovaj put bilo,otac me je prekinu.Trgnuo sam se,i iz prekrasnog svijeta,ja sam ponovo se vratio paklu.Istina mi je opet lupila šamar.Otac je užurbano hodao po kuči,kao da je nešto tražio.Ali ni on sam nije znao šta.Najednom je stao,i uzrujanim glasom rekao " ajde oblačite se,idemo u Kuge".Nije mi bilo svejedno.U suštini već sam donekle prihvatio istinu,ali jednim dijelom,potiskivo bi je rukom,i tjerao što dalje od sebe.Spremili smo se,brat i ja.Od trenutka kada sam ušao u kola,sve dok nisam došao pred kuću nene u Kugama,ja sam posmatrao sive oblake.Gledao,i gledao.Na svakom od njih,onako sabranih na nebu,činilo mi se lice moga djeda.Svaki od njih bi kazivao drugačiji oblik.I svaki bi izazvao sve goru bol u mojoj duši.Stigli smo pred kuću.Sjećam se ko sad,pred njom je bilo more Božije obuće.Već sam zamišljao u glavi,koja me masa čeka unutra,i koliko plača ću da čujem;ali za Božije čudo,čim sam ušao sa vrata,odma me udarila tišina,pođikoji jecaj i uzdisaj.Soba je bila puna,svatko je plakao za sebe,i svatko bi gledao da što više proguta te proklete boli.Na sećiji pokriven dekom bijelom,ležao je moj djed,moj anđeo,koji je bio okrenut glavom nebu.Kao da ga je htjeo dozvati,htjeo mu šapnuti."O nebo moje jedino,dođi mi bliže,pa da plovim po tebi".Vidjevši njega,zasto mi je dah,a na oči su suze udarile.Proklete,nisu se mogle zaustavit,neprestajno su lile,kao iz slavine.Ne mogu vam ni opisat,onaj pritisak u mojim prsima.Imao sam osjećaj da ću da eksplodiram.Niti sam mogao uzeti zrak,a niti izdahnuti ono malo što je ostalo u meni.Zajeco sam.Ali nijemo,da samo ja čujem.Suze nisam mogao sakriti,one su namjerom svojom htjele izaću na vidjelo.Ukočenim nogama,prišao sam bliže.Idalje sam sebe lagao."Neeee!Neeeeeee! Nije to moj djed.Ovo je samo loš san. Bože daj mi snage da se probim".Nažalost sve je bilo stvarno,i prokleta suza na mom licu,prokleti pritisak što me je stegao,i prokleta tišina u sobi.Prišao sam krevetu,iskreno ni sam ne znam kako.Sageo se.I prošaptao na djedovo uho.."Tko će starče moj,sad da mi bude smjer u životu".Nažalost odgovor nisam dobio.Tad sam i prihvatio lice istine..

Put života - Suočavanje s istinom

- Svjestan svega,ostao sam ležati.Nisam imao snage više,ni da se pomjerim.Morao sam da zaspim,ali nisam mogao.Nisam,nikako mogao!.Svaki put kad bi okreno glavu,na bilo koju stranu,meni bi se pojavila samo jedna slika u glavi.Lice tog starog čovjeka,onako suho,s borama,gledalo bi me sitnim smeđim očima,i sa slatkom crnom beretkom na glavi,koju nikad nebi skidao.Svaki put kad bi se pojavilo,mahinalno bi uzimalo ono malo snage u meni,što bi ostajalo.Zato,i nisam mogao spavati.Onako pospan,s oteklim očima,ležao sam,gledao u plafon,i zamišljao,kako izgleda to mjesto,gdje ćemo jednog dana svi mi biti okupljeni.Svaki put bi ga drugačije zamislio,i svaki put bi vidio druge ljude u njemu.Tad sam i svatio,da nisam ni svjestan,koliko smrt je blizu,bez obzira što se ona shodno godinama čini,miljama daleko od mene,ona je tu.Da,tu,iza mene.Slijedi me poput sjene,i samo čeka dan,kada će rukom,da me potapše po ramenu,i kaže da je vrijeme,da se mora krenuti dalje.Ne znam,strah me i same pomisli na to,ali opet nije me toliko strah,koliko se bojim iznenađenja,koje Uzvišeni sprema.Bojim se.Šta slijedi,i šta me čeka?Opet nekako kad razmislim,pa smrt i nije toliko loša,čak tome činiš uslugu nekom drugom.Ti umreš,a tebe zamijeni jedan mali novi život.Tako sam se i suočio s istinom.Morao sam je prihvatit,tušila me,previše je naporna bila,morao sam popustit,jer u igri s njom,ja bi samo izgubio vrijeme,a ona bi ostala na istome,i prije ili kasnije,istu stvar bi mi servirala.Ok,pobijedila si,tvoja je slava.Jesi li sretna,prokleta istino,jesi li sretna.Da mi je,samo lice da ti vidim.Čekaj,pa koja mi korist i od toga,samo bi mi se smijala,ili bi jednostavno našla izgovor,tipa "Tako je moralo biti" ,ma šta ja znam,bolje da te ne gledam,ionako si mi već zagorčala život..Ustao sam,i umornim nogama,slomljen od noći prošetao do kupatila,lice koje je bilo slano od suza,u jednoj sekundi prelile su hiljade i hiljade hladnih kapi vode.Umio sam se,i pogledao u ogledalo.Oči i dalje su bile crvene,a lice mokro."Samo je Allah vječan",ništa više i nisam mogao prevaliti preko svojih usta."Bože ti si htjeo tako,očito je da si ti negdje u bilježnici,baš na ovaj dan stavio ime plemenitog čovjeka.Ne bez razloga, jer ovaj dan nije slučajno izabran.Neka je slava Tvoja,za Milost njegovu te netrebam molit.Ti najbolje znaš tko je kakav,i kakvu nagradu ili kaznu tko zaslužuje." Govorio sam to sjedeći kraj prozora,posmatrajući oblake,što su lebdili na nebu..


NASTAVIT ĆE SE....

S posvetom

S posvetom

Ti maleni stvore,

koji se ne usudi.

zakoračit u život,.

Zašto kočiš snove,

Vjeruj nisu loši svi ljudi.

Samo ih trebaš upoznat,

nekima otvorit dušu svoju,

jer ima i onih što bi razumili,

osmijeh i muku tvoju.

Ne zatvaraj se u sebe,

vjeruj,to ti ne treba,

Ma hajd,uživaj u slobodi,

za sve ostalo ima vremena.

Čuvaj anđele krila svoja,

velike puteve s njima ces preletit.

valjda nekad kad ustraješ

Ovog pisca ćeš se sjetit.

Put života - Januarska noć

-Januarska noć.Bilo je kasno,koliko se ja sjećam,sitni sati su bili u pitanju,negdje oko dva sata,barem kako sam ja uspio vidjeti,kad sam gledao na sat.Nisam mogao spavati,pa sam vrijeme ubijao sjedeći za računarom.Noć mi se činila tako duga,čini mi se da je to bila najduža noć u životu mom.Sat na zidu je tako sporo otkucavao sekunde,mrzovoljno,onako bez volje,kao da bi i on sam volio prestati kucati,i zavit se u snove.Oko sebe ništa nisam čuo,samo otkucaje pospanog sata,svoje disanje,kliktanje miša,koji je trpio moju ruku,i jabuku,koju je vjetar silno želio slomiti,tačno kao da se snijeg pripremao.Onako s teškim kapcima,nisam posustajao da zaspim,kao da me nešto tjeralo,da budem budan.Nešto,eh kad bi znao šta.Uronjen u noć,nisam razmišljao ni o čemu,samo sam pogled oštro usmjerio u monitor,i izbezumljeno gubio vrijeme.Sat je stao,okrenuo sam se i pogledao.Haj kontam,do baterije je,ispraznila se pa zato,hladno sam se vratio gubljenju vremena,ne obazdirući se na sat.Ali onda sam svatio da i vjetar je prestao vani,jabukine grane nisu jecale od bolova više,a i disanje moje činilo mi se nijemim.Strah me je uhvatio u koštac,ovladao mojim tijelom munjevitom brzinom.Kao što i sam jesam strašljiv,ne toliko koliko zapravo jesam,nego više zbog toga,što umislim sebi  nekad svakakve stvari,tako sam i tada pomislio da je to sve u mojoj glavi.Budala ko budala,iz ničeg,napravi nešto i ne bude rahat.Ali ne.Ovaj put nije bilo tako.Strah kakav nikad prije nisam osjetio,okovao me te noći poput leda.Od njegove sile,nisam ni pogled smejo skloniti s monitora.Oči kao da su se smrzle,jednu tačku su posmatrale,i punile se suzama,dok su tijelo trznci obuzimali.Strah je postajao sve jači i veći.Kako je on dobivao na svojoj snazi,ja sam sve više se kočio,i pretvarao u ne pomičan kamen.Svjetlo je zatreptalo.Prokleto,ono me je i dokrajčilo,želio sam skočiti,i pobjeći,ali nisam mogao,ostao sam zakovan za stolicu.Tu noć sam bio izložen igri,koju je vodio Bog te pito ko,i ko zna zašto.Kroz suzne oči na monitoru,zbog crne podloge ugledao sjenu,lik,kao osoba neka što stajala je iza mojih leđa.Prvo sam mislio da se to meni samo čini,zatvorio sam oči,i ponovo otvorio,samo kako bi sebe uvjerio,da je to samo trenutno stanje.I na sekundu sam i pomislio kako je to,od nečeg drugog,onda sam na vratu osjetio hladan dah,u jednoj sekundi,cijelo tijelo moje,trnci su obuzeli,tad su i suze potekle,glasno sam vikao,ali sam sebe nisam mogao čuti.Lice umio sam suzama,a hladni dah je idalje visio za mojim vratom.Molio sam Boga,samo da prestane,da se trgnem iz tog ružnog sna,samo da prođe.Ali nisam ga tu noć,mogao izbjeći.Lik,sjena,ma šta god je to bilo,kao da mi je pokušao nešto reći,iako sam se pored svega što me spopalo,skupio mrvvicu hrabrosti,i pokušao pogledat u njeg,nisam ga mogao razumiti.Onda je jednostavno nestao.Sat je počeo ponovo kucat,a vjetar napao na jabuku.Sve je se vratilo u normalu,samo je onaj prokleti strah,još ostao pod mojom kožom.U drugoj sobi čuo sam zvuk,koji je mogao dolaziti samo od jedne stvari.Očev mobitel.S ono malo snage,dok su noge klecale,a ruke se tresle,pokušao sam ustati.Uspio sam,odgegao sam se do sobe,i otvorio vrata.Majka i otac su spavali,a u ćošku sobe,na vetrini,mala stvar je svijetlila,i piskutala melodijom svojom.Uzeo sam ga,i pogledao u ekran.Tad me je i slomilo ime,koje sam pročitao.ĆAZIM.Moj tetak,je zvao oca,tako rano.Nisam se htjeo javiti,jer se nikad i ne javljam na očev mobitel.Prišao sam ocu,i tiho ga budio,dok sam rukom potreskivao mu tijelo.Otvorio je oči,i iza sna mrmljavo progovorio " Šta je".Pružio sam mu mobitel,govoreći,da tetak ga zove.On je odma skočio,i javio se.Razgovor nije trajao dugo,ma ne duže od pola minute.Prekinuo je,i odma majku moju počeo buditi.I ona jadnica onako sva izbezumljena,jedva je progledala.A otac joj je samo rekao "Nahida ustani,spremi se,moramo u Kuge".Odma je ustala.Tad sam i ja svatio sve.Vratio sam se u sobu,i zabo glavu u jastuk,koji je nedugo zatim,natopio se suzama.Ništa drugo nisam mogao,samo plakat i trgat jastuk,govoreći "Zašto Bože".Sve što je bilo u meni,u tim trenutcima na suze je izašlo.Majka i otac su otišli,ja sam ostao budan.Oči su otekle od suza.U jutro otac je se vraio,čuo sam ga kad je zalupio vratima od kola.Kako je ušao u kuću,sa sobnih vrata mi je rekao "Rasime ne mogu te slagati,prije ili kasnije bi saznao,djed Džemo,je jutros umro".Ostao sam ležati,s jednim pitanjem na usnama "Bože,zašto".Bez suza na licu,nisam imao više sta na oči da pustim,jer su i one same presušile.Vjerovatno zbog toga,što sam znao,i očekivao da je jedini razlog zašto tetak zove oca tako rano,i zašto oni toliko su požurili u Kuge bio taj.Samo što sam ja pokušao slagati sebe,da nije tako,i htjeo sebi dokazati da nije moguće,da je djed otišao tamo,gdje ćemo svi mi na kraju završiti.Gdje je bolje.Skupljeni na jedno mjesto,čekajući šansu za drugim životom...

NASTAVIT ĆE SE...................................

Ja sam onaj,koji jesam

Ja sam onaj,koji jesam

Nikad se prije nisam zapitao,

tko sam ja,zašto sam dobio ulogu,

ovdje u predstavi prolaznog života.

Da li zbog redoslijeda ili reda radi?

Tko god je režiser svemu ovome,

imao je na umu,mene i moju ulogu.

Ali kako da je otkrijem, ne vidim scenario,

a da je pokušam sam odglumit.Ipak,ne

Ne usudim se glumit,nešto što nisam,

Do sada sam bio isti,razlike su nevidljive.

Ali svoju pravu ulogu,tek ću vidjet na kraju,

kad duše ne bude,a cijeli život prođe pred očima.

Najzad kroz sve ovo,ipak sam skontao tko sam,

prosječan lik,ne pretjerano dobar,ali daleko,

miljama daleko od onih kakvih danas sve ima.

Zapravo ne,ja sam onaj,koji jesam..

Bol

Bol

Da,jesam bio sam budala,

na staru ranu,ja sam dodavao sol.

misleći da me neće opeći,

a stvorila mi je još veću bol.

Nema veze,lekcija ko lekcija,

pun je život danas toga.

Ne krivim nikog zato,

mah,sve je to od dragog Boga.

Bilo je lijepo,ta sol mi je bila sećer,

slatkog okusa,ali gorke naravi,

a ja sam ga poslije osjetio,

poslije,kad  preveliku dozu su mi davali.

Nekako mi je i sad draga,

iako na koži me peče njen trag.

Moram ga zaboravit,ponos je takav,

iako mi je i sad veoma drag.

San

San

-Kiša.Nebo otvori dušu svoju,nad gromadom izgubljenom.Zabačenom u svemiru.
Odlučih krenut,ali cilj još ne odredih.Nema veze,ja ću ići tamo gdje umorne noge,budu me vodile.U njih se još nisam razočarao.Nisam.Bar ne do sada.Iskreno,ne znam,vjerovatno jesam,samo što to krijem od sebe,i ne želim,priznati sebi,a kamoli drugima.Ne znam.Nek me vode.Možda one znaju,gdje sam dobro došao,a gdje bi mogao zalutat.Duboko u tihoj noći,već strah me cilja,bojim se,bojim se šta slijedi iza zida kiše.Ne znam.U daljini,samo čujem zvuk violine,koji bori se sa kapima,kako bi mogao da se probije,i zaluta u moje uši,Uspio je.U meni je izazvao domino efekst,ruševinu emocija,koje su me natjerale,da ne stajim kao ukopan,nego da poletim,žudeći za zvukom,i onim što ga stvara.Kuća.stara,spaljena,samo sto se ne smrvi u prašinu.Gledam,i pitam se kako.Kako je moguće,da tu itko boravi.Ne znam,bojim se i saznati.Ali neko prokletstvo u meni,neda da ostanem ne zainteresovan,tjera me,hulji u meni,bijesno bacajući me u istraživanje,onoga,što poslije me ostavi nijemim.Tu prekrasnu sinfoniju,izvodi anđeo,lebdeći na krilima svojim.Izgubio sam se,ali borio se,tražio snagu,da ga čujem ga do kraja.Iznenadio sam se,njegovoj reakciji na moju.Samo je utihnulo sve,jeza,strah me uhvati,krupnim dubokim ocima gledao je u mene.Skamenio sam se.Šutio je i gledao me.Od tog straha nisam znao šta ću,da se pomjerim nisam mogao,da kažem riječ,nisam mogao.A on je samo lebdio,i gledao me.Vjetar je počeo lupati u zidove,kao da ih želi srušit,iz silne te tišine nasta buka,noćne lutalice su govorile sve u jedan glas.A anđeo je onda progovorio."Imao si hrabrosti doći ovdje,među hladne zidove,što njišu se na trulim gredama.Zašto?.Ovdje,ionako nikog nema.Čak i ja sam ne stvaran,al ti se stvaran činim.Šta vidiš.Ništa,par lugavih zidova,i poderan pokrivač.Čujes li osmijeh djetetov?Nekad je ova kuća odzvanjala tim osmijehom.Šta je sad?Nekad su ovdje sretni ljudi živjeli,svoje male,ali najbolje živote,sve dok prokleti đavo,ne uvede im strance u kuću,pa ostavi ruševinu iza njih.Njih pobiše,a ognjište spališe.Skloni se.Idi odavdje,ovdje nemaš više šta vidjeti"Prišao mi je,stavio prljavi papir u ruku,i rekao "Slijedio ovaj put".Onda je jednostavno nestao,i više nikada se nije vratio.Hrapavim rukama,smrznutih od zime,u tom strahu pokušao sam otvoriti papir,da vidim kartu,put,citat,misao,riječi,crtež,ma šta god je bilo na njemu,i možda bi uspio,da se jutros nisam probudio.