San

San

-Kiša.Nebo otvori dušu svoju,nad gromadom izgubljenom.Zabačenom u svemiru.
Odlučih krenut,ali cilj još ne odredih.Nema veze,ja ću ići tamo gdje umorne noge,budu me vodile.U njih se još nisam razočarao.Nisam.Bar ne do sada.Iskreno,ne znam,vjerovatno jesam,samo što to krijem od sebe,i ne želim,priznati sebi,a kamoli drugima.Ne znam.Nek me vode.Možda one znaju,gdje sam dobro došao,a gdje bi mogao zalutat.Duboko u tihoj noći,već strah me cilja,bojim se,bojim se šta slijedi iza zida kiše.Ne znam.U daljini,samo čujem zvuk violine,koji bori se sa kapima,kako bi mogao da se probije,i zaluta u moje uši,Uspio je.U meni je izazvao domino efekst,ruševinu emocija,koje su me natjerale,da ne stajim kao ukopan,nego da poletim,žudeći za zvukom,i onim što ga stvara.Kuća.stara,spaljena,samo sto se ne smrvi u prašinu.Gledam,i pitam se kako.Kako je moguće,da tu itko boravi.Ne znam,bojim se i saznati.Ali neko prokletstvo u meni,neda da ostanem ne zainteresovan,tjera me,hulji u meni,bijesno bacajući me u istraživanje,onoga,što poslije me ostavi nijemim.Tu prekrasnu sinfoniju,izvodi anđeo,lebdeći na krilima svojim.Izgubio sam se,ali borio se,tražio snagu,da ga čujem ga do kraja.Iznenadio sam se,njegovoj reakciji na moju.Samo je utihnulo sve,jeza,strah me uhvati,krupnim dubokim ocima gledao je u mene.Skamenio sam se.Šutio je i gledao me.Od tog straha nisam znao šta ću,da se pomjerim nisam mogao,da kažem riječ,nisam mogao.A on je samo lebdio,i gledao me.Vjetar je počeo lupati u zidove,kao da ih želi srušit,iz silne te tišine nasta buka,noćne lutalice su govorile sve u jedan glas.A anđeo je onda progovorio."Imao si hrabrosti doći ovdje,među hladne zidove,što njišu se na trulim gredama.Zašto?.Ovdje,ionako nikog nema.Čak i ja sam ne stvaran,al ti se stvaran činim.Šta vidiš.Ništa,par lugavih zidova,i poderan pokrivač.Čujes li osmijeh djetetov?Nekad je ova kuća odzvanjala tim osmijehom.Šta je sad?Nekad su ovdje sretni ljudi živjeli,svoje male,ali najbolje živote,sve dok prokleti đavo,ne uvede im strance u kuću,pa ostavi ruševinu iza njih.Njih pobiše,a ognjište spališe.Skloni se.Idi odavdje,ovdje nemaš više šta vidjeti"Prišao mi je,stavio prljavi papir u ruku,i rekao "Slijedio ovaj put".Onda je jednostavno nestao,i više nikada se nije vratio.Hrapavim rukama,smrznutih od zime,u tom strahu pokušao sam otvoriti papir,da vidim kartu,put,citat,misao,riječi,crtež,ma šta god je bilo na njemu,i možda bi uspio,da se jutros nisam probudio.