Put života - Negdje u daljini

- Nije bilo lako.Trebalo je snage,da se pomirim sa činjenicom,da je tu kraj.Tu sve za mog djeda,prestaje,i na stavlja se tamo negdje u daljini.Negdje tamo,tamo gdje živ čovjek zakoračio nije.Morao sam to prihvatit,jer me je i previše tušilo.Bojeći se da me ne dokrajči izašao sam vani.Htjeo sam biti sam.Sam sa svojim mislima,posmatrao sam sve oko sebe.Ali to sve oko mene,nije mi ni najmanje bilo bitno,koliko patnja u meni."Šta sad?Kako je se riješiti?Kad će prestati?"Razmišljao sam,dugo sam razmišljao."Istino prokleta,oslobodi me okova.Prihvatio sam te,pobijedila si,ali zašto se toliko sladiš svojom pobjedom,i zašto mi se toliko smiješ u lice,prestani,prestani molim te".Dugo posle toga mi je trebalo da se smirim.Teško je bilo  sve prihvatit.Ali morao sam.Jednostavno sam morao,nije bilo drugog izlaza.Vratio sam se u kuću,ponovo stao kraj mjesta,gdje je mom djed ležao.Al ovaj puta bez suza.Iako bi isplakao sve iz sebe,suzdržao sam se.Ma čini mi se nije prošlo ni trnunkica mala vremena,stvoriše se ljudi,nisu mi bili poznati,da jesu prepoznao bih ih,nisam toliko zakržljo.Stranci.S dajđom mojim su dugo pričali,nešto došaptavali se,dogovarali,ma ni sam ne znam.Po natpisu na majci  svatio sam da su bili iz pogrebnog društva.Onda jednostavno više suza nije htjela da se krije u oko.Bijesno je huljila i trčala,nebil samo izašla iz njega.Potekle su,nisam ih mogao zaustavit.U meni su se bitke vodile,hiljade i hiljade glasova,svaki govorio drugačije,drugim tonom,ali u jednu svrhu.Svaki je htjeo da me ubijedi,da ne želi prihvatit lice istine,iako mozak je to uradio,i pomirio se sa svime,ono što je bilo na mojoj lijevoj strani,nije htjelo.Ono je i dalje bitke vodilo.Istrčo sam bijesno iz kuće,pobjega od svega.Sakrio se,bar na neko vrijeme,da me ne bude,da budem sam,da se isplačem ko nikad što nisam.Kad sam se vratio,krevet je bio prazan.Kad bi vam samo mogao opisat taj trenutak.Prišao sam mu.Sjeo na njeg,i gledao kroz prozor.Onaj prizor iz kola,mi je pao na oči.Opet sam ugledao njegovo lice.Medju oblacima,sa blagim osmijehom na njemu,taj osmijeh mi je puno govorio.Svatio sam odma da moj djed,kad vrijeme suđena dođe,ponosno dići glavu,i ponosno stati pred mizan.A zatim će biti poslan u raj,negdje u daljinu,gdje će biti najsretni....