Put života - Ispraćaj u snove

- Teško je bilo,breme na mojim leđima.Njegovu pravu težinu sam svatio,kad sam htjeo da ga skinem,spustim na zemlju,i da se malo od njega odmorim.Svjestan sam bio da ću djed,vidjet samo još jednom.Nažalost joše jednom,i to sutri dan,na njegovoj dženazi.Još jednom,i više nikad.Kad mu novu postelju postave na kocke,i otvore tek toliko,da lice mu vidimo.Vratili smo se kući,bar ja i otac,brat je otišao tetki,a mama je ostala kod nene.Cijelu noć nisam spavao,u glavi mi je se vrtilo samo jedno pitanje "Da li ću djed svoga,ja više ikada ponovo moći vidjeti"..To me je i udaljavalo od sna.Ma koliko god se trudio,nisam ga mogao natjerati da me uzme.Negdje oko pet ujutro sam zaspao,jedva.Ujutro kad sam se probudio,stari je bio već spreman,mene je čekao kako bi krenuli u Kuge.Obukao sam se na brzinu,i krenuli smo.Pritisak.Opet prokleti pritisak u plućima.Kad smo došli gore,već je bilo naroda,ali dženaza je tek počinjala posle podne.Cijelo vrijeme sam bio okružen,suzama.Rijetko tko je se suzdržao od njih.Čak tome,i ja sam bio među rijetkima,koji su šutjeli,i gutali bol u sebe.Kako je vrijeme odmicalo,naroda je sve više i više bilo,raznog,neke sam i poznavao,a neke i nisam.Došlo je prokleto posle podne.Niz brdo do kuće,spustio se crni kombi,pogrebno društvo,dovezli su mi djeda,da ga svojim očima zadnji put vidim,prije nego ga crna zemlja sebi u postelju postavi.Parkirali su se odma ispred same kuće,uistinu narod je morao da se sklonije,kako bi to uradili.Na četri kocke postavili su drvene okove.I dalje su se mogle čuti suze,ali najviše,što je se čulo bio je hodža koji je predvodio dženazu,svaka njegova izgovorena riječ,bila bi jedna manje u njegovom planiranom govoru,i svaka bi nagovještavala da se bližimo kraju.Dok je hodža govorio o ovozemaljskom životu,mene je obuzimao opet strah,Al hajd suzdržao sam se nekako.Zamoli li su da otvori se tabut,kako bi još jednom,po zadnji put,vidjeli lice moga djeda.Hodža je rekao da može,ali upozorio da niti jedna suza ne smije pasti na njeg,jer bi se morao ponovo gasulit.Svi su to prihvatili,i bili se spremni svega odreći,samo kako bi vidili ponovo lice tog umornog starca.Otvorili su tabut.Tad ona sva šutnja u meni ,pretvorila se u potok suza,i sve što je bilo,opet je na suze izašlo.Nisam mogao ih zadržati u sebi,gledao sam djeda,i molio Boga,da zaustavi vrijeme,da nikad se više ne nastavi,samo da ga gledam,ali nije moglo.Bog mi nije htjeo molitve tog dana.Zatvorili su tabut,i krenuli na mezarje.Praveći korake za kombijem,krio sam suze,koje su sve više i više navirale na oči,svaki korak se pretvarao u prošlost,i svaki je bio sve bliži mezarju,a ja sam htjeo da ih bude beskonačno,da vječno koračam.Ali koračanje je bilo i prekratku,s obzirom da je mezarje bilo udaljeno desetak minuta od kuće.Došli smo na njeg.Jedino muškarci,jer nije običaj da žene idu.Tu je hodža i posljednji put pitao da li halalimo djedu.U jednoj sekundi čuo sam toliko glasova,svi jasno i glasno izgovarajući da halale.Hodža nije dugo učio.Došao je i taj prokleti trenutak,kraj svega.Djed je morao leći u na zemljanu posteljinu.Spustili su ga u njegove nove odaje.Gdje će provesti vrijeme,sve dok ne dođe vrijeme ponovnog oživljenja svega.Gledavši sve to,jaka bol me uzimala,ruke su se tresle,dok bi bacale grumen zemlje na daske,koje su bile jedina granica,izmedju mene i njegovog tabuta.Navali se crna zemlja na njega,pokrila je ono što mi je bilo najdraže.Čovjeka koji je imao toliko dobrote u sebi,da mravu nebi naudio,a kamoli nekom drugom.Okrenuo sam dlanove nebu,kako bi proučio zadnju fatihu,tada sam na svom dlanu ugledao pahulju bijelu.Pahulje su padale svugdje oko nas.Iako je nebo sivo bilo,umjesto kiše,nebo nije htjelo plakat,jer ono nije žalilo,pokrilo je mezar moga djeda bijelim pokrivačem,poželjeći mu lijepe snove.Jer je isto kao i ja znalo,da moj djed,ne zaslužuje kaznu,Nego naprotiv sve najbolje od dragog Allaha.