-Januarska noć.Bilo je kasno,koliko se ja sjećam,sitni sati su bili u pitanju,negdje oko dva sata,barem kako sam ja uspio vidjeti,kad sam gledao na sat.Nisam mogao spavati,pa sam vrijeme ubijao sjedeći za računarom.Noć mi se činila tako duga,čini mi se da je to bila najduža noć u životu mom.Sat na zidu je tako sporo otkucavao sekunde,mrzovoljno,onako bez volje,kao da bi i on sam volio prestati kucati,i zavit se u snove.Oko sebe ništa nisam čuo,samo otkucaje pospanog sata,svoje disanje,kliktanje miša,koji je trpio moju ruku,i jabuku,koju je vjetar silno želio slomiti,tačno kao da se snijeg pripremao.Onako s teškim kapcima,nisam posustajao da zaspim,kao da me nešto tjeralo,da budem budan.Nešto,eh kad bi znao šta.Uronjen u noć,nisam razmišljao ni o čemu,samo sam pogled oštro usmjerio u monitor,i izbezumljeno gubio vrijeme.Sat je stao,okrenuo sam se i pogledao.Haj kontam,do baterije je,ispraznila se pa zato,hladno sam se vratio gubljenju vremena,ne obazdirući se na sat.Ali onda sam svatio da i vjetar je prestao vani,jabukine grane nisu jecale od bolova više,a i disanje moje činilo mi se nijemim.Strah me je uhvatio u koštac,ovladao mojim tijelom munjevitom brzinom.Kao što i sam jesam strašljiv,ne toliko koliko zapravo jesam,nego više zbog toga,što umislim sebi nekad svakakve stvari,tako sam i tada pomislio da je to sve u mojoj glavi.Budala ko budala,iz ničeg,napravi nešto i ne bude rahat.Ali ne.Ovaj put nije bilo tako.Strah kakav nikad prije nisam osjetio,okovao me te noći poput leda.Od njegove sile,nisam ni pogled smejo skloniti s monitora.Oči kao da su se smrzle,jednu tačku su posmatrale,i punile se suzama,dok su tijelo trznci obuzimali.Strah je postajao sve jači i veći.Kako je on dobivao na svojoj snazi,ja sam sve više se kočio,i pretvarao u ne pomičan kamen.Svjetlo je zatreptalo.Prokleto,ono me je i dokrajčilo,želio sam skočiti,i pobjeći,ali nisam mogao,ostao sam zakovan za stolicu.Tu noć sam bio izložen igri,koju je vodio Bog te pito ko,i ko zna zašto.Kroz suzne oči na monitoru,zbog crne podloge ugledao sjenu,lik,kao osoba neka što stajala je iza mojih leđa.Prvo sam mislio da se to meni samo čini,zatvorio sam oči,i ponovo otvorio,samo kako bi sebe uvjerio,da je to samo trenutno stanje.I na sekundu sam i pomislio kako je to,od nečeg drugog,onda sam na vratu osjetio hladan dah,u jednoj sekundi,cijelo tijelo moje,trnci su obuzeli,tad su i suze potekle,glasno sam vikao,ali sam sebe nisam mogao čuti.Lice umio sam suzama,a hladni dah je idalje visio za mojim vratom.Molio sam Boga,samo da prestane,da se trgnem iz tog ružnog sna,samo da prođe.Ali nisam ga tu noć,mogao izbjeći.Lik,sjena,ma šta god je to bilo,kao da mi je pokušao nešto reći,iako sam se pored svega što me spopalo,skupio mrvvicu hrabrosti,i pokušao pogledat u njeg,nisam ga mogao razumiti.Onda je jednostavno nestao.Sat je počeo ponovo kucat,a vjetar napao na jabuku.Sve je se vratilo u normalu,samo je onaj prokleti strah,još ostao pod mojom kožom.U drugoj sobi čuo sam zvuk,koji je mogao dolaziti samo od jedne stvari.Očev mobitel.S ono malo snage,dok su noge klecale,a ruke se tresle,pokušao sam ustati.Uspio sam,odgegao sam se do sobe,i otvorio vrata.Majka i otac su spavali,a u ćošku sobe,na vetrini,mala stvar je svijetlila,i piskutala melodijom svojom.Uzeo sam ga,i pogledao u ekran.Tad me je i slomilo ime,koje sam pročitao.ĆAZIM.Moj tetak,je zvao oca,tako rano.Nisam se htjeo javiti,jer se nikad i ne javljam na očev mobitel.Prišao sam ocu,i tiho ga budio,dok sam rukom potreskivao mu tijelo.Otvorio je oči,i iza sna mrmljavo progovorio " Šta je".Pružio sam mu mobitel,govoreći,da tetak ga zove.On je odma skočio,i javio se.Razgovor nije trajao dugo,ma ne duže od pola minute.Prekinuo je,i odma majku moju počeo buditi.I ona jadnica onako sva izbezumljena,jedva je progledala.A otac joj je samo rekao "Nahida ustani,spremi se,moramo u Kuge".Odma je ustala.Tad sam i ja svatio sve.Vratio sam se u sobu,i zabo glavu u jastuk,koji je nedugo zatim,natopio se suzama.Ništa drugo nisam mogao,samo plakat i trgat jastuk,govoreći "Zašto Bože".Sve što je bilo u meni,u tim trenutcima na suze je izašlo.Majka i otac su otišli,ja sam ostao budan.Oči su otekle od suza.U jutro otac je se vraio,čuo sam ga kad je zalupio vratima od kola.Kako je ušao u kuću,sa sobnih vrata mi je rekao "Rasime ne mogu te slagati,prije ili kasnije bi saznao,djed Džemo,je jutros umro".Ostao sam ležati,s jednim pitanjem na usnama "Bože,zašto".Bez suza na licu,nisam imao više sta na oči da pustim,jer su i one same presušile.Vjerovatno zbog toga,što sam znao,i očekivao da je jedini razlog zašto tetak zove oca tako rano,i zašto oni toliko su požurili u Kuge bio taj.Samo što sam ja pokušao slagati sebe,da nije tako,i htjeo sebi dokazati da nije moguće,da je djed otišao tamo,gdje ćemo svi mi na kraju završiti.Gdje je bolje.Skupljeni na jedno mjesto,čekajući šansu za drugim životom...
NASTAVIT ĆE SE...................................
Nema komentara:
Objavi komentar