Tvoja tišina.

Nabaci masku,baš ti lijepo staji,

pretvaraj se,da riječi moje,te ne dodiruju.

Ali ja znam! TIi glumiš,da ne glumiš,

i more riječi te, itekako smiruju.

Reci! O neznanče, ti mi ne trebaš,

a ni okusila nisi,zrno sećera.

ispod badema,na kraju svega,

čeka te oluja, tmina i mečava.

Ja znam da ne znam,tko si!

Ne znam, ni odakle mi ideja,

oko svega,da se petljam,

da trazim smisao, gdje ga nema.

Ali eto, nešto me tjera,

jače je od mene,

i ne mogu promijenit,

taj smisao ni vrijeme.

Kiša

Kiša je! Usamljen u sobi, u zagrljaju tišine, omamljem mirisom, žedne zemlje, što upija, svaku kišnu kap, kao da joj je posljednja. Sjetih se, istog kišnog dana. Na isti datum, nebo je plakalo. Tada sam posljednji put vidio njeno lice, prije nego je utonula u snove, u posteljini nebeskoj. I danas dan, naleti mi slika tadašnja pred očima. Mase i Mase ljudi, okruženih oko mene, svi s pogledom ka jednoj praznini, iznad koje je oslonjen na čelično postolje, položen težak okov.

Koktelom suza i kiše, častilo me je  lice i nebo. U srcu i grlu kaiš tuge, svakog minuta stezao se sve jače i jače oko mene. Dlanovi promrzli od zime, hrapavi, drhtali su, pokoravajući se istini, na prijestolju što sjedila je, visoko u dubinama mora nebeskog. O, Bože, doista materija je prolazna, pretvara se u prašinu. Jučer sam je grlio , sestrom svojom nazivao, a danas, sam bez nje, nad njenjim tijelom molim se Bogu. Nemam skime, tugu podijelit, ona mi je bila utjeha, činila je hram moj, kojem sam se molio, koji je upijao svaku riječ koju bih izustio. Bože, kako sad dalje. Tko će je zamijeniti, njeno tijelo si prisvojio sebi, a mene si ostavio da se borim protiv nedostižnog, kako bih je vratio. Ne mogu! Pobijedio Si! Uvjerio si me ,da ne mogu se boriti protiv tebe, ne vrijedi, gubim novu bitku,a poraze nižem jedan za drugim.. Čuvaj je Bože, meni je bila sve,a tebi će biti još jedan vjerni anđeo. I moli je da mi oprosti, nikad joj priznao nisam. Uistinu, volio sam je više od svega. Na drugačiji način,a ona nije imala priliku da to sazna.. Volim je,eh kad bi to ona znala...  

Marioneta istine

Jeziva tišina počiva,

u očima svih tih slijepaca.

Jedni drugima bi vjerovali,

ali ne. Ne želimo. Zašto,Bože?

Odgovori mi,jer ja ne znam.

Duše su nam proklete,

pohlepne, veom tame odjevene.

kroz mržnju prikazujemo slabost,

dok nad nama bdije mrak.

podmuklo, bira sledeću svoju žrtvu.

Znaš,nekad sam i ja bio siguran,

da je dno pod nogama,stabilno.

Ali nije. Često sam znao pokleknut,

dlanovima grlit zemlju,licem je ljubit,

dok je suze moje upijala.

Onomad sjetih se, kako jednom

koračao sam oblacima,ispunjen,

od ljubav i od sreće,ma svime.

Sve dok se iz tog sna nisam,

probudio, dočekan koktelom bola i samoće.

I pitah se poslije svega,

isplatil' se biti siguran u sebe,

svoja djela ,i hranit svoja nadanja.

Lagati sebe, da je sve ok,

samo kako, osmijeh nebi izgubio boje.

laku noc

U očima anđeo,

isti još od prvog dana,

sve bih dao,da si moja,

da na srcu nemam rana.

Svega sam pretprio

u pakau ovog života,

ali uvijek je me izvlačila,

tvoja ruka,i duše tvoje dobrota.

Sve bih dao,da si moja,

da te snenu nocu lljubim

da me grli ruka tvoja,

dok me zora ne probudi

Laku noć pospani andjele,

želim ti slatke snove,

lijepo spavaj sreco moja,

to iskreno ti želi srce moje....

Nemirno more

Bila si moje,nemirno more,

koje sam uznemirio davno.

Moji vjetrovi su ga napustili,

vratili su se kad je postalo kasno.

Ne opravdavam svoju tugu,

as-a nemam u rukavu za ljutnju.

Priznajem ja kriv sam,

jer sam izazvao burnu šutnju.

Možda nije ni trebalo,

poslije svega mirno more,

ponovo talasati i nadati mu se,

da lađe moje ljubavi,njime će da plove.

Ja kapetan svom srcu jesam,

ali brod ljubavi ne mogu poslati,

da plovi morem u kojem,

ne može dugo usidren ostati.

Kriv sam, odsustvo moje,

trajalo je isuviše dugo,

zbog njega sada je teško,

novo ispovljavanje ne nazire se drugo.

Tugaa

Suza u oku,teška ko kamen.

Kanula bi,ali bori se u njemu da ostane.

Ako je prolijem,zažalit ću,

ponos ide pod noge,njega pogazit ću.

Ne mogu reći sebi,da mi je lako,

slagat ću se,ako kažem da je tako.

Tuga vrijeme kupuje,precjenjeno ovdje,

s njom provodim noć,rosa nagovještava buđene zore.

I cijelu noć psujem sebe i život,

pred ogledalom,blizanca pljujem.Idiot.

Opet mi sudbina vrata svoja zatvori,

opet me tuga,natjera da joj se pokorim.

I kako da se borim,za nešto izgubljeno,

kako da spasim srce,malo pogubljeno.

Nudio sam, a vremenom ćes svatit,

ljubav,utjehu i srecu,da ne znaš kako je patit.

Ali šta mi vrijedi,kad je sve gledano s jedne strane,

Šta mi vrijedi,kad ja u tvoje srce ne mogu da stanem.

Nek ti je sreća za korakom,ma gdje god bila,

Ne brini,optužit ću nekog drugog,zato što si me izgubila.

Put ljubavi

Stanem tako usamljen,

zbunjen, na trnovit put,

 korak za korakom,

kao da svaki je ljut.

Zarobljen u koži tijesnoj,

ispunjen koktelom osjećaja,

tražim utjehu i spas srcu,

tražim ljubav,što mi je obećana.

Jer ljubav je lijek,

koji koban zna biti,

ali zna i liječit dušu,

ali pažljivo ga moraš piti.

Evo Bože,bolestan sam,

isčezo sam za tim lijekom.

Čekam ga, žudim za njim,

nebil posle upoznao se sa srećom.

Pokaži mi put do njega,

ja molitvom ću se zahvaliti,

Daj mi ljubav, onih koji Tebe vole,

jer dušu njom, moram nahraniti.

Ogledalo

GLedam te zelene oči,

i u duboko u njima vidim,

bol, bijes, osvetu, i pakost.

Posmatram dugo borbu,

lica u stvarnosti i ogledalu.

Kao da zlu me pozivaju.

Ali ne! Moja ruka neće,

pohititi za trulom jabukom.
Nedam dušu svoju, jer nema cijenu.

Dostojanstvo valja sačuvati.

Onako muški i ponosno.

S uzdignutom glavom hodati.

Srce ljubavi žedno,

moram nahraniti,kako nebi,

umrlo, i u prah se pretvorilo.

Nedam ti tugo maha,

a ni zlu, korak bliže.

Nedam vam svoju dušu.

Jer moja duša i obraz,

vrednije su od svog blaga,

koje vi možete da mi ponudite.

Volim, i ostati ću ovakav,

sve dok ono malo krvi u meni,

ne prestane da vri, i tijelo ne istrune.

Ja volim, voliti,a slagaću,

ako kažem da ne volim, biti voljen.

Ja volim, i mogu voljeti, za to sam stvoren.

I pored svega, ogledalo lažno,

odraze u njemu, blizancu moj,

nećeš me ubijediti, jer ja volim, i voljet ću.

I nedam ti da me povućeš na dno,

jer na ovom svijetu ima ljudi raznih,

za koje se vrijedi boriti, 

i koje iskreno vrijedi voljeti.

Zato sam tu, tebe da pobijedim, i pokorim,

a njoj život i srce da osvojim, jer vrijedi,

A blizancu moj, to znaš i ti,a znam Boga mi i ja.   

Nebo moje

Dugo sam gledao nebo,

zemlju što hrani suzama.

Onako tužno,uplakano,

u posteljini sivih oblaka.

Pa mamac misli zabacim,

duboko u more njegovih suza.

Korak za korakom,budućnosti

iz prošlosti hulji i veoma se uzda.

Ali svaki taj korak,je malen,

onako dječijom nogom načinjen,

svaki tako  sićušan,slab,

 s pregršti hrabrosti začinjen.

I neću reći da sam slab,

što jednoj boli sam podlegao.

Ne! Jak sam,jači nego,što mislio sam,

jer pao sam,a dno nisam dosegao.

Zato,nebo dok gledam,

gazim zemlju ponosno.

 Znam da plače zbog mene,

ne dajući,meni da izgubim ponos svoj.

Tišina i san

Sretoh maločas putnika.

Istog putnika što,

sinoć prolazi stazom,

kojoj ,cilj bi u gluhoj noći.

Sinoć mi je pravio društvo,

sve dok njegov brat san,

ne svrati,i ne sjede za naš sto,

gdje smo se opijali,on i ja.

A evo i sada,moram red je.

Nije mi prijatan gost,

ali ja drugog nema,

zato ga rado sebi zovem.

Sjedi,tišino moja,

putniče moj,sjedi da popijemo.

Da ublažimo rane na srcu,

da mi pričaš kako patim.

Sjedi molim te.Bujrum,

ja društa ,osim tebe nemam.

Sjedi pričaj mi,molim te.Reci!

Reci mi nešto,što ne znam.

Sjedi tu,dok tvoj brat ne navrati,

sad će on,evo vrijeme mu je.

Ne znam,zašto ga još nema,

a s radošću ga isčekujem.

Njegovo društvo bolje mi prija,

njegove teme za razgovor su ljepše.

Iako me laže,znaš ti to odlično,

meni s njim,nekako je lakše..

Nedostaješ mi

Kad bih mogao opisati,

ovu prazninu u srži duše ove.

Da su mi ruke tvoje nježne,

da riješe brige ove,moje.

Nedostaje mi tvoj glas,

da spasi me zagrljaja tišine.

Nedostaje mi sve tvoje,

sve zbog proklete daljine.

Nedostaješ mi,

a to razumije samo papir,

što trpi ovu bol u meni,

 olovkom,što na njega stavim.

Nedostaju mi riječi tvoje,

maštom što noćima bi krali.

Nedostaješ mi dušo,

nedostaju mi momenti mali.

I kako da ti dokažem,

promjenu u ovoj koži.

Kako da budem siguran,

da neću podleći,opet samoći.

Uspomene na djeda

Stajao sam tako,okružen sinfonijom tišine, gledao dlanove promrzle, koji mole se Bogu.Poslije molitve dugo sam šuti. Šutio i gledao u mezar, gdje jedna strana moga korijena potiče. Bog mi je uzeo,moj put i smjer, ali ne i volju, i samopouzdanje, da junačkim korakom, marširam po stazi, koju bih sam morao kreirati. Nema djeda, nema savjeta, nema citata s njegova lica, nema mog starog lisca, nema među živima, ali u srcu mojem još uvijek živi. Duboko iz sebe, čujem njegov glas, bit će da je karakter nam takav, da ja nosim sliku njega, na svom licu, i svojim ponašanjem, prestavljam kopiju njegova odličja. Biti će da on u meni živi. Ma koliko to se meni činilo tako, to nije lako osjetit, ponekad u svojim koracima, čujem njegove korake, stare i sijede oronule noge, koje gaze zemlju bijesnu. Ponosno i dostojanstveno. E moj djede, da si sada tu, da nadoknadimo sve što smo propustili, a uživamo u ono malo vremena što nam je ostalo, koje ja nisam ni primjetio, a tebe je sustiglo...

RIjeka misli u daljini

Kiša,kako volim tu sinfoniju,

što samoj nebo bi skladatelj.

Slušao sam kako krcka od prozor,

kroz koji pogled bi dalek,dalek u mislima.

Ponesen slikom njenog lica,

što omami mi misli same,

stajao sam zamišljen tako,

i gubio pogled u daljini.gubio dane

Gdje li je sada,kako li je?

Da li je tužna,ili ovako kao ja,

i ona sjedi i sluša kišu,

da li joj se motam mislima,dok troši se sat

Kad bi barem znao,

gdje je ljubav moja.

Od očiju mojih je predaleko,

a,srce joj otputovati neda,a puca od bola

Ako ikad je sretnes,ma gdje god,

čitaoče moj,ja te molim,

Pozdravi je u ime onoga,

što ovdje više ne postoji.

Noć bez sna

Te noći duša mi postade pustinja,

okapala da ljubavi se napije,

kako nebih presušila i na dno,

kao poslednjoj stanicu,se spustila.

Ostao sam sam,u gluhoj noći,

sam bez igdje ikoga,

društo mi pravi čaša rakije,

što na dno me prikova.

E gospode moj veličanstveni,

tvoja milost mi je trebala,

a okrenuh se šejtanu,

misleći da će da me sašlusa.

Proklet bio i on i njegovo dejstvo,

što dušu moju opi ovim otrovom,

pa ni sam ne znam kako i gdje sam počeo,

i kako sam na dno dospjeo.

Prokleta bila svaka kap njegova,

što me do neba dizala,

i omamila,lažima da utjehu mi nalazila,

a sve to oči kako bi mi zamazala.

Proklet bio i sam ja ,

što ponadah se da mogu imati,

ono što možda je već moje,

ili što nikad neću imati