Dugo sam gledao nebo,
zemlju što hrani suzama.
Onako tužno,uplakano,
u posteljini sivih oblaka.
Pa mamac misli zabacim,
duboko u more njegovih suza.
Korak za korakom,budućnosti
iz prošlosti hulji i veoma se uzda.
Ali svaki taj korak,je malen,
onako dječijom nogom načinjen,
svaki tako sićušan,slab,
s pregršti hrabrosti začinjen.
I neću reći da sam slab,
što jednoj boli sam podlegao.
Ne! Jak sam,jači nego,što mislio sam,
jer pao sam,a dno nisam dosegao.
Zato,nebo dok gledam,
gazim zemlju ponosno.
Znam da plače zbog mene,
ne dajući,meni da izgubim ponos svoj.
Nema komentara:
Objavi komentar