Jeziva tišina počiva,
u očima svih tih slijepaca.
Jedni drugima bi vjerovali,
ali ne. Ne želimo. Zašto,Bože?
Odgovori mi,jer ja ne znam.
Duše su nam proklete,
pohlepne, veom tame odjevene.
kroz mržnju prikazujemo slabost,
dok nad nama bdije mrak.
podmuklo, bira sledeću svoju žrtvu.
Znaš,nekad sam i ja bio siguran,
da je dno pod nogama,stabilno.
Ali nije. Često sam znao pokleknut,
dlanovima grlit zemlju,licem je ljubit,
dok je suze moje upijala.
Onomad sjetih se, kako jednom
koračao sam oblacima,ispunjen,
od ljubav i od sreće,ma svime.
Sve dok se iz tog sna nisam,
probudio, dočekan koktelom bola i samoće.
I pitah se poslije svega,
isplatil' se biti siguran u sebe,
svoja djela ,i hranit svoja nadanja.
Lagati sebe, da je sve ok,
samo kako, osmijeh nebi izgubio boje.
Nema komentara:
Objavi komentar