Sretoh maločas putnika.
Istog putnika što,
sinoć prolazi stazom,
kojoj ,cilj bi u gluhoj noći.
Sinoć mi je pravio društvo,
sve dok njegov brat san,
ne svrati,i ne sjede za naš sto,
gdje smo se opijali,on i ja.
A evo i sada,moram red je.
Nije mi prijatan gost,
ali ja drugog nema,
zato ga rado sebi zovem.
Sjedi,tišino moja,
putniče moj,sjedi da popijemo.
Da ublažimo rane na srcu,
da mi pričaš kako patim.
Sjedi molim te.Bujrum,
ja društa ,osim tebe nemam.
Sjedi pričaj mi,molim te.Reci!
Reci mi nešto,što ne znam.
Sjedi tu,dok tvoj brat ne navrati,
sad će on,evo vrijeme mu je.
Ne znam,zašto ga još nema,
a s radošću ga isčekujem.
Njegovo društvo bolje mi prija,
njegove teme za razgovor su ljepše.
Iako me laže,znaš ti to odlično,
meni s njim,nekako je lakše..
Nema komentara:
Objavi komentar