Kiša je! Usamljen u sobi, u zagrljaju tišine, omamljem mirisom, žedne zemlje, što upija, svaku kišnu kap, kao da joj je posljednja. Sjetih se, istog kišnog dana. Na isti datum, nebo je plakalo. Tada sam posljednji put vidio njeno lice, prije nego je utonula u snove, u posteljini nebeskoj. I danas dan, naleti mi slika tadašnja pred očima. Mase i Mase ljudi, okruženih oko mene, svi s pogledom ka jednoj praznini, iznad koje je oslonjen na čelično postolje, položen težak okov.
Koktelom suza i kiše, častilo me je lice i nebo. U srcu i grlu kaiš tuge, svakog minuta stezao se sve jače i jače oko mene. Dlanovi promrzli od zime, hrapavi, drhtali su, pokoravajući se istini, na prijestolju što sjedila je, visoko u dubinama mora nebeskog. O, Bože, doista materija je prolazna, pretvara se u prašinu. Jučer sam je grlio , sestrom svojom nazivao, a danas, sam bez nje, nad njenjim tijelom molim se Bogu. Nemam skime, tugu podijelit, ona mi je bila utjeha, činila je hram moj, kojem sam se molio, koji je upijao svaku riječ koju bih izustio. Bože, kako sad dalje. Tko će je zamijeniti, njeno tijelo si prisvojio sebi, a mene si ostavio da se borim protiv nedostižnog, kako bih je vratio. Ne mogu! Pobijedio Si! Uvjerio si me ,da ne mogu se boriti protiv tebe, ne vrijedi, gubim novu bitku,a poraze nižem jedan za drugim.. Čuvaj je Bože, meni je bila sve,a tebi će biti još jedan vjerni anđeo. I moli je da mi oprosti, nikad joj priznao nisam. Uistinu, volio sam je više od svega. Na drugačiji način,a ona nije imala priliku da to sazna.. Volim je,eh kad bi to ona znala...
Nema komentara:
Objavi komentar