Uspomene na djeda

Stajao sam tako,okružen sinfonijom tišine, gledao dlanove promrzle, koji mole se Bogu.Poslije molitve dugo sam šuti. Šutio i gledao u mezar, gdje jedna strana moga korijena potiče. Bog mi je uzeo,moj put i smjer, ali ne i volju, i samopouzdanje, da junačkim korakom, marširam po stazi, koju bih sam morao kreirati. Nema djeda, nema savjeta, nema citata s njegova lica, nema mog starog lisca, nema među živima, ali u srcu mojem još uvijek živi. Duboko iz sebe, čujem njegov glas, bit će da je karakter nam takav, da ja nosim sliku njega, na svom licu, i svojim ponašanjem, prestavljam kopiju njegova odličja. Biti će da on u meni živi. Ma koliko to se meni činilo tako, to nije lako osjetit, ponekad u svojim koracima, čujem njegove korake, stare i sijede oronule noge, koje gaze zemlju bijesnu. Ponosno i dostojanstveno. E moj djede, da si sada tu, da nadoknadimo sve što smo propustili, a uživamo u ono malo vremena što nam je ostalo, koje ja nisam ni primjetio, a tebe je sustiglo...