Tamo, gdje živjeo nisam.

Sve što imam. Ostavio sam tamo! 

Tamo! Gdje nikad, bio nisam.

Gdje sam mislio da jesam, a uopšte, bio nisam. 

Tamo, gdje sebe sam, slagao.

Kada rekao sam, da tu je moj dom,

a doma imao, nikad, na tom` mjestu nisam.

Sve je moje, ostalo tamo, gdje su rijeke, 

na pomoru bile, a nebo suzama se skitilo.

Sve sam to vidio, a promijenit, mogao nisam. 

Jer si me ti ljubavi, od toga odvratila.

Strepio sam, pod šakom sudbine,

jer njenu ćud, nikad spoznao nisam.

I ako sam u par navrata, izustio, da mašta moja,

gazi puteve pašnjaka sudbine, stvara prečice, vrelu ljubavi,

sve, što mene, mladog vodiše. Tamo, nikad stigao nisam,

Nikad, zagrabio vode,s` tog` vrala nisam. I ostadoh, ti žedan, ljubavi moja.

A sad me pusti, da umrem na postelji, gdje sam ostao, sam.

Jer nikog ne trebam, da me sažaljeva.

 Jer sam, sam se i rodio, i sam, želim, umrijeti!

Ali ti mi ne vjeruj. Jer bez pogleda tvog, ne želim se oprostiti,

 još te trebam!  Iako, ti to ne znaš. Ja za tobom, ljubavi,

polako, i dugo.,čini mi se predugo, umirem.

Trudim se opstati, udahnuti još malo, premalo ljubavi,

nebi li me nebo obezdanilo, nebi li jutrom osvanuo.

I opet, sve se bojim, da tebe s` postelje ne primjetim.

Bojim se da ću nestati, prije nego te zagrlim!

Bojim se umrijeti! Iako, već dugo umirem!

Tako to već dugo, na dunjaljuku biva.

Ne`ko je u moje ime, davno prije ,

odlučio, o svemu, unutar, i oko mene.

A ja se nisam pitao, ama baš ni trena jednog.

Da li bih ikad, na to sve pristao? Već sam se pokorio,

u ime onog, koji sve ovo, je stvorio!!

U ime onog, tko se nije borio, a sve je dobio!

Sve! Sve, na svijetu ovom!

23.Juli

I nikad` sebi, priznati neću, da je to bio samo broj više.

Ne! To nije bio broj, čitaoče moj. To je bilo više od broja.

Više od bilo čega. Više od sudbine i realnosti.

Više od zavjere i pakosti, više od tmine i svjetlosti.

Ali ti me nemoj pogrešno razumiti, jer zalutao sam u nevjeri.

Možda je samo, prah ljubavi, pao na moje oči, tog 23.Jula?

Ili sam se toliko zaljubio, da nisam obraćao pažnju, na svijet oko sebe?

A možda me je samo, žednog, prevela preko usijane vode?

Hej! Kad` bih barem, pronašao puteve, do finalnog odgovora?

Mogao bih i ja srce, na postelju mira položiti, pa makar tu i umrlo od tuge,

samo da ne živim, u ovom svijetu pakosti, jer ne znam kakve oluje,

oko mene, i u meni, se spremaju, a ni na jednu nisam spreman.

Osim, na oluju njene ljubavi, da me potopi, da se borim.

Da sa srca izustim,i pustim da poleti, toliko riječi, da se izgubi,

Da zaboravi. Kako je patiti? Da upozna, svijet, s pregštom ljubavi.

Da, barem mogu vratit, vrijeme, tog 23.Jula, možda bi slika, bila iole ljepsa.

Slika, koju sam tog, dana srce crtao, u svojim mislima. Gdje sam ,

poklonio joj okvir njenog osmijeha, okovanog plavim očima.

Očima, koje su me koštale, ne samo noči ne prospavanih,

nego više od toga, puno više od toga. 

I nikad sebi, priznati neću, da je to bio samo broj više,

kalendara, ili broj više u mom srcu. Ne! To nije bio broj,

čitaoče moj. To je bilo više od broja, više od bilo čega.

Više od sudbine i realnosti, zavjere i pakosti, tmine i svjetlosti.

To je bio 23.Juli..

Svijet bez ljubavi

Ne bruji meni inat, džaba u srcu. 

Zbog jednog pogleda, okupanog osmijehom.

I tačno, sad kad` vratim vrijeme unazad,

Smio bih kleknut pred svakog, i zakleti se,

da nikad osjetio nisam toliko toga,

koliko je stalo u šaku vremena, dok sam bio s` tobom.

Bio sam Odisej, na krilima mora, zbog dva plava oka.

A sad, sad više, da i ne poznajem sebe. Bit` će da mi fali.

Možda sam stvarno, skrenu sa uma, od trena kad sam je ugledao.

Ili mi samo nedostaje, osmijeh, i piskutavi glas.

Možda mi njeno sve nedostaje, da me jednim pogledom pogodi,

kao stotine gromova, a opet nježno poljubi, i u mašti uspava.

Možda me je već i zaboravila? Tri dana nisu bila dovoljna,

da ona osjeti što i ja. A možda i osjeća? Samo ne želi to da prizna.

Ili  se ja samo nadam, i sve samo, uzalud sanjam.

Ili pak , stari lisac, i pisac, samo hitro maštom gleda,

kroz vrijeme, tamo gdje smo ostali, ona i ja. Pokriveni mjesecom,

uspavani na obalama mora, kad je se u meni ljubav budila.

Možda sam je i prespavao, a ona je ustala na vrijeme, pa otišla,

da se ne rasipa, na nekoga, tko je nije vrijedan. I tko ne svata.

Kako je živjeti u svijetu bez ljubavi? Jer od ljubavi sam isklesan.

Riječi oproštaja

Znaš? Nikad više bijesa, papir podnio nije.

Gotovo, da tjeram sebe, da ga žalim, ali skupljam hrabrost.

Zamisli? Razgovor s` morem mi je otvorio oči, ubijedio me,

da je stao sat ljubavi. Opraštam se od svega. Postajemo stranci.

Kao sunce, što je stranac noći. Samo, pazi!!

 Sanjati znači osjećati, osjećati znači voljeti, a voljeti.

 Voljeti znači živjeti. A ti si snove naše, jeftino prodala. 

Za šta, nevjero moja. Za šta??

Za maglu, kojom ti mažu oči uplakane. Odlazi! Bez riječi,

bez pozdrava, molim te, samo idi, i ne okreći glavu,

na pogrešnu stranu, jer bi mene mogla vidjeti,

kako još uvijek, za tobom patim. Odlazi! Više ne postojim.

I ja sam, danas izustio svoj posljednji uzdah.

Presjek`o sam nit, o kojem je srce visilo.

Tegoba. Više osim toga, ništa i ne osjećam,

jedino riječ za emociju moju, bila bi, tegoba.

Morao sam, krhke grančice hrabrosti skupiti,

i zajedno s` uspomenama zapaliti, da izgori,

sve u pepeo da se pretvori, i odleti, u magli ljubavi.

Nisam mogao drugačije, moj je leptir, slast našao, 

u svijetu lažne ljubavi.

Zato odlazi, i  odlazim. Nemamo o čemu maštati,

nemam ti više, ništa za priopćiti, jer sve znaš.

Prodala si i srce i tijelo, za šaku prljavog zlata,

i laži s` usana, čovjeka, kojem nisi ni upola,

što bila si meni.

Za mene, ako ikad , iko te šta pita. Mrtav sam,

više nisam među živima. Jer bio sam poput kamena,

nisam te tjerao, a morala si me uzeti u zagrljaj.

I birati, da li da me sačuvaš, ili baciš u rijeku zaborava.

Dosta! Idi, i nestani, da bih i ja mogao nestati.

Ove riječi, su riječi mojeg oproštaja.

Ludo srce

Znaš? Dok si tu bila, sitne niti vremena,

ležerno, odvažno, vrtio sam pod prstima.

Po prvi put, poprimio sam krila anđela.

Zamisli krila, mala, ali opet velika krila.

Svijet cijeli, progutao bih, s` dva smeđa bisera,

i opet, bio bih gladan, jer sam uvijek želio više.

U sverama realnog i svijeta snova, granica nije bilo,

pa bih čas tu, čas tamo, grabio sve što padne pod ruku.

Ludo srce, jel da? I ja kažem, dok te još voli.

Al` noćaš, korice te knjige, na kratko da zatvorimo.

Ajde, da ti pričam o tome, kako mi je sad,

ali molim te, siđi s` kapije svog` razuma, pa me saslušaj.

Mnogo toga, imam ti za pričati, ali opet neću ti reći ništa.

Jer me nećeš razumjeti, ne nosiš ludo srce, kao moje.

Oh! Ponovo priča, iz te knjige. Vidiš, proganja me,

ne mogu joj odlit`, a šta ću, kad` si ti autor svega.

Toliko puta sam ga opominjao, zbog svega,
ali ludo srce me ne sluša, razum još gore.
Sve se urotilo protiv mene,i sve je stalo na tvoju stranu.
a moram ti priznati, i ja sam. Već dugo, na drugoj strani.

Doduše bio sam, dok si bila tu, sad sam za nijansu se promijenio.
Spakovao sam sve, ludo srce, zajedno sa veselim razumom,
i odvažio se na put oko svijeta, prepun stranih pogleda,
u svakom tražeći tebe, imao sam iskušenje, i slast.

Ali to je samo bila, maska za moje lice,i prah za dva smeđa bisera,
jer nema slasti bez ljubavi. To se otima, pa poprima lice koristi,
posle nje srasta u naviku, i na kraju nestaje. Nisam mogao trošit se više.
U svijetu stranih pogleda, samo tvoje lice, mi je bilo drago, sva druga farsa.

I sve sam ih lagao, kule i gradove, im riječima gradio,
a tebe sam volio. I prišio za ovo srce maleno,da te ne izgubim,
jer sutra, kada počnem nestajati, ono će ostati iza mene,
uklesano u kamen prošlosti, da te podsjeti, na ljubav, i koliko te volim.

Svetinja

Ne daj ehu tišine, praznog prostora,

 u dubini tvojih njedara, da te zavara.

To što čuješ nije slika i prilika vremena, 

nego iluzija, stvarnost nestvarna,  maštom bojena.

Ja sam ti tmina i utvara, u sjeni tvojih koraka,

junak na putu pakla, stazom bola, što korača.

S` suzama u očima, zasljepljen prahom ljubavi, 

pod dlanom magle, u kojoj jedva da prepoznajem se.

.

Jedva da poznajem, puteve ovog svijeta praznih pogleda, 

gdje smo stranci, tako se prestavljamo, a strance glumimo.

 Zato ti ,ne daj se prevariti, kad već ja moram, sebe slagati.

Da me smatraš strance, i ako, nadam se, da još me voliš.

Igru sigurnosti vrtim pod prstima,

 tješim se da sam smiren, i kada to ne osjećam,

 pa i onda kad` upijam strah, žednih zjenica, 

moram biti hrabar, da koračam, da ti ne primjetiš.

Jer ko sam onda? Kukavica, više manje,

 s` maskom preko lica, što nije mog`o,

s` kapljicom ljubavi na dlanu da se izbori, 

već mu je i ona isparila, na užarenom suncu.

Otres`o je vjetar moja krila, 

prah čari i ljepote na njima, zavio je u nebo, i nestao.

A ja sam ostao. Ostao da bih opstao. 

Raširenih ruku, mamio glas s` nebesa,

samo kako bih svatio, da ne sanjam,

to što je san.

Jer med i mlijeko, ne teče s` ovih usana.

 Zbog toga me je i strah. Strah me umiranja.

A ti. Ti si mi bila, zvijezda vodilja. Jedina svijeća, 

što je sijala, na romantičnoj večeri utvara.

Tad si me i izgubila. Jer si me ostavila, samog, 

da borim se sa snovima, i nosim s` vjetrovima.

Zaboravila, da mi nisi krila odjenula,

 nego potrgala. I, ostavila, samog na ivici umiranja.

Bila si, i ostala, moja svetinja!

11. juli

Žedan ti ostadoh majko, 

žedan života svoga.

Odveli su me od babe,

 odveli od ognjišta moga.

Zar sam proklet majko.

Nevino dijete što sam bio.

Zašto je to tako majko, 

da li je odgovorio, onaj, 

što me mladog ubio??

Niti stigoh zalogaj uzeti,

sit Allahu da se obratim.

Šehid ti postado majko,

šehid, ću  majko, i ostati.

Allah će da prokune,

onoga, što mi život uze.

Ne plači majko, Allah će naplatit,

od šejtana, sve tvoje suze.

Ne plači više majko,

ne čini, mi mezar težim.

Ne opraštaj, i ne zaboravljaj majko.

Srebrenicu, i mezar, u kojem ti ležim.

Ljubavi moja

U Ime Allaha, Milostivog, Samilosnog

Tako mi vremena! Vremena što nestaje, pod rukom Uzvišenoga.

Samo Allah je istina! I, sve što biva, to i propada. Prije nebeskog udara.

Udara! Udara planina, s` istoka i zapada. Toga dana, više nema povratka.

Ljudi će se pomamiti, poput ptica glinenih, što padaju sa nebeskih kapija.

Izgubljeni, pod bijesom nebesa. Dženetske kapije kad` se otvore, a meleci prozbore.

"Dobro doš`o Allahu svome, pokoreni robe". Džehenemske vatre kad` se užare,

grešnici u sirovinu kad se pretvore. Nebo će da zaplače! Sat otkucaje svijetu ovome.

Sve nestaje, tada sve prestaje. I sve se vraća, na suđenje, Allahu svome.

Kada sa istoka, čuješ ezane, i meleke. Ljudi kada požure, da spase najmilije.

Kada nebeska koža, krv svoju prolije, a sunce bijes, u sumorno jutro, razlije.

Znaj da sve prestaje, sve nestaje. otkucaje i propada sve, prije nebeskog udara.

Ali nije smrt ljubavi moja, to, pred čime duša zadrhti, ono čega me je najviše strah.

Duša drhti pred Bogom, i pred tobom. Bojim se, da će te me napustit.

Toga me je strah. Bojim se da se ne probudim, dušu da izustim, prije nego,

vama se obratim. Toga me je strah. Breme pod rebrima je preteško, teret nesnošljiv.

Sve sam bliži propasti, i da voljene izgubim, dušom nebo da obojim, i da isparim.

Bog me neće poštediti. Sve što biva, mora propasti. ne mogu vrijeme kupiti,

niti Gospodara svog` slagati. Sve vidi i sve čuje. Moram mu se predati, i pokoriti.

Prije udara nebeskih krila, strašnih vjetrova, i džehenemskih oluja, prije zavjere,

Iblisovih sinova, čuvara zla tamnih noći, i krvavih zora. Moram Allahu se pokoriti.

Strah me. Riječi će me napustiti, pa se neću Bogu moći moliti! Neće čuti dovu,

kada suza mu uputi, za najmilije, za prijatelje, i tebe, moja ljubavi. Bojim se!

Riječi će presušiti, misli neću papiru, dati na čuvanje. Neću ti moći pisati,

i pričati, pod uspavanim nebom, šta osjećam, kada s` njima, te moram uspavati.

Toga se i bojim ljubavi! Strah me je, zato moram ti pisati. Svaku noć.

Dok barem još mogu, dok se ne umorim. Dok me smrt ne omami.

Jer znam, tada jutro, neće moći da me probudit. Zato moram ti pisati,

svaku noć, dok smo još jedini, u svijetu slova, ove moje ljubavi.

Noć me neće napustiti, jer iznova, zna se vratiti, i ostati, budna samnom.

Ali, ja je se bojim! Bojim se zaspati! Sve mislim, sutra, neću da se probudim.

Strah me, da ti riječi ne poklonim. Ne želim, da zaboravim, svaku ne spavanu noč,

pjesmu da ti napišem, o jednoj velikoj ljubavi, čovjeka, kome si jedina.

Tako mi vremena! Sve što biva, to i prolazi. Tako i mi ljubavi.

Otkucajemo, poslednje izdahe snova. Ne želim ti nestati, prije nego se uvjerim,

da koračaš sretna, i da gaziš svijet, s osmijehom. Moja ljubavi.

Jedina ljubavi......Jedina ljubavi.....Jedina ljubavi.

Tajne svijeta

Nedostaje mi, taj trenutak, teškoće u kojem sve je lako.

Lako je birati, kada biran nisi. Lako je živjeti, kada mrtav ti si.

Pogledaj, nebu istom se molimo, ja sam tu, a ti, živiš u svijetu,

u svijetu svom. Svijetu iza ogledala, svega ,što nas okružuje.

Kap kiše, na dlanu, pretvori se u prah, pokori je, ako možeš,

nek ti bude vrijerna. Pokori, i onako, si sposobna, za sve,

pa šta više čekaš, suza ispariti neće, ako iskreno ne poteče.

Jedino tada, znati ćeš, da srce živog mrtvaca, umrijeti neće.

Pronađi svjetlo na kraju tunela, ali pazi, ne daj se zavarati,

jer s` druge strane, možda mene nema, a možda tu biti, i ne trebam

Pa budim krila svoja, od cvijeta do cvijeta, skupljam, ostatke srca,

rasute na kišnom vjetru, užarenog neba. Što plakalo je s` nama.

Ne trudi se, koračati u prošlost, jer ni` tamo, me nećeš naći,

jednostavno ću nestati, kao da nikad, nisam ni` živio.

Umrijet ću, pod jasenom, da me prljavi vjetar, prašinom pokrije,

da nestanem, kao da nikada, nisam ni` živio. Izdahnut` ću, bez jecaja.

Skupit` ću hrabrosti, sjesti na komad lomljenog zlata, dušu ovu iscrpljenu.

Otplovit` ću nizvodno, rijekom svog života, kao brod od papira,

natopljen suzama, srca moga, s kamenom na leđima, bez luke života. 

Postat ću uspomena, ali ne tebi, nego ovim riječima, pisanim noćima.

Sve je iluzija. Sudbina, i ono što nazivaju ljubav, sve je to stanje duha.

U vlastitim rukama, grliš ključ života, izusti ga, i otključaj, tajne svijeta.

I sve će biti lako, bol i sreća, i radost i tuga, samoća i ljubav.

Sve, jedino će život biti iluzija, da nas zavara, da smo ikad` postojali.

Svako od nas mora umrijeti, samo je pitanje vremena i načina,

 Zašto živimo, ako se ničeg` nećemo sjećati, kada nestanemo,

u mračnom sivili, kada uvijemo, duše robovske.? Zašto, treba da se rodimo,

ako živjeti ne znamo.? A, umiremo, da bi, drugi neko, se veselio.

Prodali su te

Poderi uspomene, ako imaš hrabrosti,

smotaj prošlost iza nas, zakopaj je, i ja ću nestati.

Al` posle nemoj, me u molitvama, spominjati

ne moraš, i nemoj se kajati, što su te prodali,

za zrno prljavog pijeska u pustinji ljubavi.

Imaš svijet na dlanu. Izvoli, ti možeš birati,

potvrdi riječi judinih sinova, i u magli nestani.

Al` pazi, posle nemoj, se kajati, jer on nikad nije,

budan sanjao, dok  nisi smjela spavati.

Dobro razmisli, posle, ne vrijedi ti se kajati.

Neka te odvede, sve bit` će ti jasno. Sve ćeš vidjeti,

 novcem može kupit sve. Sve osim sreće i ljubavi.

Al` pazi, posle nemoj se kajati, što on nije bio tu,

kad si plakala, kad su ti trebali iskreni savjeti.

Razmisli, mogla bi se kasno kajati.

 Barem možeš birati, a ja, mogu čekati.

Čekati, al` ne dugo, jer i mene nose vjetrovi.

Mogu ti nestati, jutro je gore od noći, zna slagati.

Može me uzeti, a posle mogla bi se kajati,

jer me voliš. Jer sam zbog tebe, morao umrijeti.

Kasno će biti, jer tada me nećeš moći vratiti,

na nebu, moj lik, možeš maštom crtati i bojati,

ali nikad dodirnuti, niti poljubiti. 

Možeš mi,prozboriti, ali nećeš me čuti,jer ti ne mogu odgovoriti.

Sinovi judini, su te od mene, drugom prodali.

A mene, crnom zemljom, uspavali i umirili..

Riječi jednog starca

Osjećam se umorno, sinovi moji. 

Bit` će da me vrijeme pregazilo.

Presušujem! Ko` i ova česma u meni,

 što zadnjim kapima, otkucaje,

posljednje sate, mog` života. 

Bojim se, da će sve nestati, jer to tako biva.

Ne možeš rukom na Gospodara, 

njegova je zadnja riječ. 

Moram mu se predati.

Moram, opstati, jer moram nestati.

Sinovi moji, dođite. Ispucale, umorne ruke,

 da vas zagrle, prije nego, duša izdahne.

Barem, to sad mogu, kad ne mogu

Bogu, da se suprostavim. Dođite,

da vas otac, još jednom zagrli.

Ne plačite sinovi moji, babo mora poći,

putem bez povratka, da bi vi živjeti mogli.

Znate. U ovim godinama, što me napustiše,

dao sam vam sve, a opet nisam dao ništa.

Sve mi je malo, i sve me to boli.

Babo vaš, sad moram da krenem,

Moram gore, jer me čekaju, nebo se otvorilo.

Zovu me, zovu me andjeli, sinovi moji.

Voli vas babo vaš... 

(tu je dušu i pustio, na vječni počinak)

Molitva II

U Ime Allaha, Milostivog, Samilosnog

Gospodaru moj! Kako li je, voljeti, i biti voljen, bez odricanja.

Jel` to stvarno, toliko teško. Zašto, mali leptir, nikako,

da se vrati voljenom cvijetu, pa umre na njegovim listovima?

Zašto mi to ne dozvoliš, zašto mi se ne vrati?

Gospodaru moj! Posle toliko vremena, danas sam ,

uvjerio sebe, da me ruza moja, nije preboljela, da me voli,

još uvijek, isto kao prije. Isto, kao što i leptir njen, voli nju.

Zašto oklijevaš,? Zašto mi se ne vrati?

Gospodaru moj! Pokraj nje, sam bio najsretni, jer tada sam i živio.

Bila mi je, što mi nikad niko, nije bio. S` njom sam živio. 

Nekoč davno, u  svetoj knjizi čitah, kako Si milostiv.

Zašto mi se ne smiluješ. Zašto mi je ne vratiš.

Gospodaru moj! Skroman sam, i ti to znaš, ne treba mi mnogo.

Samo da mi je porodica na okupu, živa i zdrava, da su mi prijatelji,

potpora, da me razumiju. Da mi vratiš nju, jer bez nje, ne postojim.

Zašto onda čekam, i zašto ništa ne učiniš.

Čovjek, bez imena

Otvori dlanove svoje. Tiho, i polako, jer uspavan svijet imaš u njima.

Tik-tak, tik-tak, pospani, umorni sat, trga komade sadašnjosti moje, vješto,

nezahvalno baca ih u moju prošlost. Ni` da pogleda za njima.

Kiša, ponovo nebo plače. Šutim, pomno, pokušavajući da ga razumim.

Nekako, suosjećao sam se s` njim. Samo, ja tu noć nisam plakao.
Nisam mogao, umorno lice, presušilo je od suza, pomislio sam da,

mjesto srca, kamen huči u meni. Onda me je nebo proklelo,

jer njime sam se kleo, u svoju ljubav, a ono sad plače, zbog toga.

Zaplako sam, ali malo. Nisam dao, da mi se suze primjete na licu,

U svijetu, gdje svako ima svoj scenario, nije lako biti glumac.

Ista scena, identične uloge, samo su glumci različiti, neki sretni,

a neki s` tugom na leđima, bremenu vremena, i ljubavi. Među njima sam i ja.

Dugo vremena, svima sam glumio, jaku osobu, mačo muškarca,

a onda su me laži sustigle. Sve sam zavar`o, i zamaglio i oči,

a onda je srce zadrhtalo i reklo "dosta". U tome trenutku, svatio sam,

koliko zapravo mi nedostaje, i koliko je zapravo volim. 

Nedostaje, mi taj gram sreće, pa da budem sretan, da promijenim,

svijet, scenu, ulogu i partnera, da budem bolji i sretni čovjek.

Al` ne mogu, vratit vrijeme, na njegovim krilima, je odletila ona.

Iskreno, ne krijem to, s` njom sam imao sve, a bez nje, ja nemam ništa.

Dio mene, nedostaje mi, kao da mi je neko, odlomio dio tijela,

niti živim, niti postojim. Prestavljam sebe, a uopšte se ne poznajem,

jer bez nje, to nisam ja. Samo izgubljeni čovjek, lutalica noćna,

od ćoška, do ćoška, što sabjere sve uspomene, plače, piše, i spava sa njima.